Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Kristova partizanska vrlina

Ide Isus preko Romanije

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: lutherproductions.com

On je prihvatio svijet kakav jest, spremno se prepustivši sudbini koja mu je namijenjena, no jednako tako, unatoč okrutnoj patnji, nije odustao vjerovati da se svi navedeni, prevaranti i tlačitelji, mogu preobraziti nabolje, postajući zemlji po kojoj gaze ukras, a ne korov. Ta konkretna utopija, prožeta krvlju, znojem, razumijevanjem i prije svega upornom borbom za bolje sutra, jest partizanska vrlina Isusa Krista. To znači biti potpuni čovjek i potpuni Bog

Isus se ukazuje kao inkarniran,
partizan u svijetu obespravljenih.
Jon Sobrino

Kada govorimo o Kristovoj partizanskoj kvaliteti, poglavito na našim balkanskim područjima, potrebno je prije svega libiti se svih onih šturih povijesnih tumačenja uz koje smo neumorno odrastali, jer u takvom kontekstu pridjev "partizanski" nipošto generalno ne može biti uzet kao vrlina. No, to što u nas ne može biti tako uzet, nipošto ne znači da na jednoj sveopćoj etičkoj razini on kao takav, tako i ne funkcionira. Štoviše, na tom, rekao bih, egzistencijalnom polju, on je simbol određenih humanističkih faktora koji u sebi sažima vrednote kao što su borba za ljudska prava, solidarnost, empatija, poštovanje, dakle, sve ono što ovom svakodnevnom svijetu, u njegovom uobičajenom prožimanju kultura, uvjerenja, ljudi i kapitala, nepobitno suštinski nedostaje. Upravo iz tog razloga, Isus kao utjelovljeni Bog usred takve svjetine i nije mogao drugačije biti shvaćen nego kao prijetnja, jer je njegovo oživotvorenje tadašnjim vlastodršcima, bilo duhovnim, bilo civilnim, prije svega donijelo ogledalo u kojem se reflektiraju svi oni njihovi maniri koji od okoline u kojoj obitavaju ne rade ništa, toliko pomno koliko masovne grobnice čojstvu i moralu, čemu je Kristov odraz upravo oprečan.

Photomontage: Facebook/Jesus Everywhere

I tu nastaje taj akutni sraz onog što bi u zrcalu željeli vidjeti i onog što uviđaju. "Farizeji su odbijali bilo kakvo približavanje Kraljevstvu koje je isključivalo njihovu favorizaciju. To bi razbilo njihovu sliku koju su stvorili o jednakosti i pravdi. Poradi toga su tako oštro i kritizirali Isusa koji je jeo s grešnicima i običnim narodom, te liječio subotom."[1] Ukratko, mi bismo vjerovali u Boga dobrote i ljubavi, ali bismo razapeli sva njegova djela, jer su upravo ona ta koja nas upozoravaju da iskrivljeno razumijevamo vjeru, s obzirom da slika ne odražava ono što bismo mi htjeli, već ono što doista jesmo. Na taj način, stoljećima se razvijalo krivovjerje koje je istinskoj aktivističkoj duhovnosti navuklo odoru institucionalne uniformnosti pasivnih religijskih obilježja u kojima se Krista poput nekakva zamorca dresira na koloturi efemernih ljudskih prohtjeva, počesto, predstavljajući ga na taj način tek figurom mnogih obreda, u kojima on u konačnici nije bit, već sporedna uloga popratnog zabavnog sadržaja. No, to je dah našeg vremena u kojem konzumerizam kroz hiperprodukciju života (Baudrillard) zauzima središnje mjesto društvenog saopćavanja, izbijajući iz fokusa i bacajući na marginu sve ono što ne donosi brza rješenja i brzu zaradu, dakle, upravo opozitno onome kako kršćanstvo kao modus življenja funkcionira. Stoga je u ovim okolnostima, neophodno revidirati kriterije Isusove prakse i skinuti s njega pljesnive naslage, kako institucionalne crkvene propagande tako i suvremenog politikanskog relativizma, jer su Kristov lik i djelo moćan argument kvalitetnog otpora svemu navedenom. I prljavom hramskom novcu i sljepilu carskih službenika u čijem je svijetu on djelovao poput gerilca, duboko imunog na laži, reperkusije porobljenih vrijednosti u kojima je obitavao.

On je prihvatio svijet kakav jest, spremno se prepustivši sudbini koja mu je namijenjena, no jednako tako, unatoč okrutnoj patnji, nije odustao vjerovati da se svi navedeni, prevaranti i tlačitelji, mogu preobraziti nabolje, postajući zemlji po kojoj gaze ukras, a ne korov. Ta konkretna utopija, prožeta krvlju, znojem, razumijevanjem i prije svega upornom borbom za bolje sutra, jest partizanska vrlina Isusa Krista. To znači biti potpuni čovjek i potpuni Bog. Inkarnirati se na socijalno izrazito trusnom mjestu, unutar društvenog sloja čija je politička uloga posve ništavna, u vrijeme u kojem je život nekolicine takvih pučana vrijedio manje od života dotrajalog zaprežnog vola i k tome se usuditi reći tadašnjim kolovođama institucionalnog nasilja da griješe, ali da imaju priliku svoje postojanje učiniti vrijednim, jer im je oprošteno, jest uistinu ono što mnogi progresivniji teolozi nazivaju ludošću križa.

"Sablazan i ludost križa kriju se upravo u činjenici da tamo gdje se čini da je sve sam neuspjeh, patnja i poraz, upravo tamo je sva snaga beskonačne Božje ljubavi. Ta se ljubav očituje na način koji nitko ne bi očekivao i koji se naizgled kosi s uvriježenim pravilima prema kojima se tumači Božje djelovanje."[2]

Photo: www.streetartutopia.com

Ali, usuditi se i jest ono što čini kategoričku razliku između klasičnog i svrhovitijeg postojanja, između velike duše i uobičajena životarenja, a ako je, uz to, takva inicijativa prožeta i humanističkim nakanama, tada jasno zadobivamo praktični uzor društveno angažiranog djelovanja. S tom razlikom, što u ovom našem kontekstu, u kojem je kršćanstvo jedan od temeljnih stupova europske kulture, Isusa možemo smatrati prauzorom navedenog aktivizma, jer ako i ogolimo sva njegova religijska obilježja, ostaje nam savršena etika otpora svemu onom što ovaj svijet koči u razvoju svojih duhovnih kapaciteta izraženom kroz simbiozu prirode, životinja i čovjeka, što je spomenuti utjelovljeni Bog, da se poslužim teologijom Jona Sobrina, učinio kroz tri vida poistovjećivanja. Dao je sebe najnižoj klasi, najizrabljenijima, preuzeo je na sebe ljudskost sa svim njenim osmrćenim ograničenjima te je posredovao da njegova smrt bude zamjena za spas mnogima.[3]

Takvo što, naime, bez obzira na teistička ili ateistička polazišta, na neki način, može poslužiti kao izuzetan primjer neideološkog nastupa posve libljenog bilo kakvog skrivenog egoističnog interesa, što je ipak izuzetan raritet u povijesti međuljudskih odnosa. Jer "biti vjeran Bogu Krista Isusa znači sagledavati stvari sa dna, iz potreba siromašnih u društvu, izrabljivanih klasa, prezrenih etničkih grupa i marginaliziranih kultura. Treba se spustiti u pakao ovog svijeta, u zajednice gdje su mizerija, nepravda, borba i nada prezrenih..."[4] Takav, egzistencijalistički radikalan način bivanja jest život posve poklonjen drugima, čime se izraz partizanstva iz fundusa redefinira, postajući ultimativnom socijalnom vrlinom apsolutno humanističkih tendencija. To je i jest snaga Isusove prakse, suborstvo i sudrugarstvo koje ne kalkulira sa vlastitim usudom, ukoliko to znači, čak ne ni život, već tek mogućnost života drugima, što je toliko relativna stavka i rizičan potez da je njegova smrt iskazana putem križa neupitno postala, ne samo pitanje kršćanske vjere, nego i kršćanskog obraza.

 

Photomontage: Facebook/Jesus Everywhere

Krist je ušao u sigurnu smrt tek poradi vjere u ljudski rod, a ne činjenice da će njegova krv donijeti i prijeko potrebni mir. Odvažiti se reći i to isto činiti, bez obzira na težinu zahtjeva, time postaje ključ onoga što bi svaki čovjek u svojem svakodnevnom životu, ukoliko već nije, trebao početi primjenjivati, jer takvi moralni uzusi društveno su progresivni i uklopljivi u svaki životni nazor kojem je Dobro najviša duhovna instanca. No, čini se da takva svijest dobrano hlapi u našim socijalnim odnosima, jer čovjek okrenut sebi i zatrovan konzumerističkom ideologijom uvjeren da je u vječnom manjku nečega, jednostavno zaboravlja na suštinu svog bivanja, a na taj način se okreće kako od svoje ideje etosa, tako i od svojih bližnjih i svojih ciljeva.

Partizanstvo Krista Isusa, upravo ovaj koncept destrukcije, pacifistički, ali udarnički razbija, i ukoliko mu se pruži prilika da svojim naukom kroz istinsko učeništvo mijenja stvari iz korijena, postoji neka nada da će budućnost naših potomaka, barem jednim svojim djelom, znati pjevati o prošlosti svojih predaka kao što jedan dio nas trenutno pjeva o njoj.

[1] Jon Sobrino, Jesus in Latin America, New York: Maryknoll - Orbis book, 1987., str. 91.

[2] Papa Benedikt XVI., "Kristov križ u središtu Pavlova navještaja", opća audijenciji u Rimu, srijeda, 29. listopada 2008.

[3] Detaljnije o tome u knjizi Jona Sobrina Kristologija sa raskršća. (Christology at the Crossroads: A Latin American Approach, Eugene (Oregon): Wipf & Stock Pub, 2002.)

[4] Gustavo Gutierrez, The power of the poor in history, Eugene (Oregon): Wipf & Stock Pub, 1983., str. 211.

*Tekst preuzet sa prijateljskog portala h-alter

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Društvo
image

Povodom Dana sećanja na žrtve transfobije

Merlin lives forever!

image

Beograd, večiti falsifikat

Aleksandar Diklić, pirat

image

Maloletni razbojnici

Pretučen Raša Popov

image

Kakvi ste to ljudi kada ne prihvatate svoje dijete?

Porodica kao utočište