Društvo
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (128)

Otvoreno pismo Ivana Lovrenovića

Nezrelost Hrvatskog narodnog vijeća

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.radiosarajevo.ba

Povodom ponovnog izbora fra Luke Markešića za predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća, književnik i novinar Ivan Lovrenović uputio je toj organizaciji otvoreno pismo u kojem iznosi svoje neslaganje. Pismo prenosimo u cijelosti

Nakon što je na 6. Saboru Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine 11. siječnja po treći put predsjednikom HNV-a postao fra Luka Markešić, bespredmetno je postalo očekivanje da bi se u njegovoj „politici“ moglo išta promijeniti kako bi bila smislena i ažurirana s prilikama i zahtjevima vremena, te je prestao postojati ijedan razlog za lojalnost ovoj udruzi građana.

S  iluzijama staroga haenveovca, na 5. Saboru HNV-a prije četiri  godine pokušavao sam  na dnevni red staviti pitanja koja su se i tada nazirala kao krucijalna: nužnost razgovora o takvome ustrojstvu Bosne i Hercegovine, koje bi počivalo na ravnoteži između plauzibilnih oblika autonomije nacionalnih zajednica i funkcionalnoga uređenja države. O tvrde uši predsjednika sve se to tada odbijalo kao da nije ni izrečeno, pa je, i pored zainteresiranosti jednoga broja članova HNV-a, bila ukinuta svaka mogućnost rasprave.

Rezignirao sam poslije toga i isključio se iz rada HNV-a sasvim, ali sam se sada na poziv za 6. Sabor ipak odlučio odazvati i na njemu govoriti, podržavajući izvrstan program rada što ga je pripremio Markešićev protukandidat, jer je to bila posljednja šansa da se izborom novoga čovjeka na mjestu predsjednika oživi rad HNV-a i povrati njegova politička i javna vjerodostojnost. Sudeći, međutim, po ispraznosti Markešićeva predsjedničkog „programa“ i po gotovo posprdnoj neobaveznosti s kojom ga je izložio Saboru, zatim po načinu na koji je ponovo izabran za predsjednika zahvaljujući nijemoj a spremnoj glasačkoj mašini, te po stavovima i formulacijama s kojima je i poslije izbora nastavio istupati u javnosti u ime HNV-a – sasvim je jasno da je ova organizacija definitivno postala talac/vlasništvo jednoga čovjeka i njegovoga beznadnog ali borbenog, pa po tomu izrazito štetnog nerazumijevanja svijeta i prilika u kojima živimo.

Na Saboru sam pokušao ukazati na to da je borba za duše Hrvata na aktualnom političkom tržištu Bosne i Hercegovine već među njima polučila svoje najgore rezultate – raspalila strasti, unijela nezdravu podjelu na isključive pristalice jednoga ili drugoga političkog tabora, te da su Hrvati u svemu tome samo potrošni materijal. Na tome maskiranom političkom balu, gdje se uzvišenim ciljevima kamufliraju prizemni lidersko-stranački interesi, ništa nije potrebnije i važnije nego mogućnost da se u javni prostor emitiraju trezvene, analitički pouzdane, politički nepristrane, stranačkim navijanjem neobojene, diferencirane a ne dogmatski jednostavne i jednostrane prosudbe, razjašnjenja, prijedlozi … HNV bi u tome mogao igrati izuzetno važnu ulogu, ako želi ići ukorak sa svojim vremenom, a ne ostati samodopadno zagledan u svoju sliku iz 1994; ukoliko želi - u posve novim okolnostima i pred posve novim izazovima – biti svjež, autentičan, ničim ucijenjen glas iz hrvatske perspektive a zadan i određen bosanskohercegovačkim horizontom, izvan i iznad svih stranačkih politika i opredjeljivanja. Kao skup slobodnih ljudi, i organizacija koja nema nikakve obaveze spram ičijih dnevnopolitičkih interesa, a itekako je politična u havelovskom smislu riječi,  HNV bi mogao biti upravo idealna adresa za takvu zadaću. Mogao bi biti, a na žalost nije! Nije, jer je i sám, kroz zdušan javni angažman svojega predsjednika, uletio u zamku sektaškoga svrstavanja uz jedan od političkih blokova što se nadmeću na ovoj političkoj tržnici.

Također, na ovom zasjedanju govorio sam, baš kao i prije četiri godine, o deprimirajućoj činjenici da skoro svima značajnijim hrvatskim udrugama civilnoga društva i kulture u BiH na čelu sjede pripadnici klera, baš kao da još nismo izašli iz predmodernoga vremena otomanskoga milet-sistema, kao da stoljeće i po uključenosti u laičko-građansku kulturu ne znači ništa. Potpuno neovisno o ljudskoj i radnoj kvaliteti tih osoba, pojava je više nego indikativna; ona na svoj način govori o simptomu opće nezrelosti. Ili, pak, o „pastirskoj“ volji za moć, što je samo druga strana iste pojave.

star
Oceni
3.44
Ostali članci iz rubrike Društvo
image

Ponovo rade motorke

Groznica izborne večeri

image

Najavljen Prajd 2012

Osam dana Parade ponosa

image

Nacionalni savet slovačke manjine

Problematično delovanje nacionalnih saveta

image

Mladić uživa u teatarskim gestama

Podsjeća svijet da bi učinio isto

image

Rehabilitacija bez argumenata

Nacionalizam je poražen u Drugom svetskom ratu

image

Protiv zloupotrebe prošlosti

Opasno je diskvalifikovati ideju socijalizma

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak