Novinarstvo se utopilo u govoru mržnje

Medijska slika BiH je poslednjih meseci poražavajuća, mediji su na najnižem nivou u poslednjoj deceniji, novinari su pod političkim pritiskom i sve češćim napadima a postoje i ograničenja slobode govora. To je ukratko siže izveštaja Misije OSCE u BiH koji je objavljen krajem februara

OSCE-ov izvještaj uslijedio je nakon incidenta od 6. februara, u kojem je izvještač lokalne zeničke TV IC, 34-godišnji Osman Drino, dobio batine od četiri policajca. Nasilje nad novinarima je u porastu, a prijetnje nad medijima „sve više se tretiraju kao dešavanja koja ne zaslužuju veliku reakciju”, piše u izvještaju pod nazivom „Mediji i medijski regulatori u BiH pod pritiskom”.

Između ostalog, navodi se i da su mediji i novinari u BiH pod političkim pritiskom i sve češćim napadima, te da postoje ograničenja slobode govora. Upozorava se da je ovo izborna godina zbog čega su za provođenje slobodnih izbora veoma važni i potrebni slobodni mediji, kako bi građani imali nesmetan pristup informacijama bez uplitanja politike i političara. A da li je to moguće? Politička situacija u BiH je do te mjere zategnuta da se nacionalizam uzima kao potpuno normalno i poželjno oružje u borbi protiv neistomišljenika. BiH je sa političarima na vlasti dotakla dno, građani su potpuno pesimistični, perspektiva se ne vidi a dio medija se trudi da pokaže i kako je nema bez skupljanja u svojim nacionalističkim torovima. Otvoreno manipulišu strahom ljudi koji se još uvijek sjećaju rata i njegove posljedice žive iz dana u dan, dok drugi parazitiraju na njihovom strahu zgrćući ogromna bogatstva i pretvarajući tu zemlju u sopstvenu prćiju.

Mediji u svemu tome, neočišćeni od kadrova ratnohuškačkog novinarstva, igraju izuzetno veliku ulogu. No, s obzirom na njihov značaj u društvu nije jasno, kako je moguće da intelektualna elita koja je u jednom trenutku predstavljala progresivni dio građanske BiH, danas bez razmišljanja pristaje da služi medijskim mogulima na njihovom putu političkog uspeća, poput Fahrudina Radončića, koristeći govor mržnje koji je, nažalost, postao normalan način komunikacije u BiH.

Kolumnista dnevnog lista „Oslobođenje” i jedan od vodećih novinara u toj zemlji, Gojko Berić kaže da je situacija u BiH najgora od potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

„Trenutna medijska situacija u Bosni i Hercegovini liči na rat divljih mačaka, žestok kao možda nikada nakon stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma. Dva su razloga proizvela ovakvu situaciju, prvi je taj što je ovo godina opštih izbora koji će biti održani u oktobru a drugi je pojava nove političke figure oličene u Fahrudinu Radončiću, vlasniku Dnevnog Avaza i jednom od najmoćnijih biznismena u BiH. Radončić je osnovao stranku pod nazivom Savez za bolju budućnost BiH, sa neskrivenom ambicijom da nakon Alije Izetbegovića postane novi bošnjački lider. Na tom putu on ima više nego punu podršku svoje novinske kompanije, ali je sporan jezik kojim se služe njena izdanja. To je jezik mržnje prema svakom političkom neistomišljeniku, jezik ideološke propagande, jezik koji otvara vrata bosanskoj varijanti nacionalsocijalizma”, objašnjava Berić. Kako ta borba izgleda moglo se videti na slučaju smijenjene urednice Informativnog programa FTV-a Duške Jurišić koja je, pored dugogodišnjeg rada u medijima, za Radončića bila „nesposobna jer nije Bošnjakinja”. Bosanski Berluskoni ju je nastavio napadati i diskvalificirati na osnovu njenog karaktera, pola i etničke pripadnosti. No, na njoj se nije zaustavio.

„Novinari koji su obilježeni kao osvjedočeni antinacionalisti i antifašisti postali su predmet pogromaških napada Avazovih izdanja, u kojima će se nezavisni građanski orjentirani mediji, pri čemu je na posebnom udaru Oslobođenje, nazivati glasilima crvenih brigada. Novinari tih medija rade pod velikim pritiskom jer je većinsko okruženje nacionalistički orjentirano tako da podrška šire javnosti izostaje. Ukratko, stanje duha je takvo da nacionalistička većina tiraniše antinacionalističku manjinu, što je trend pred kojim je izgleda pokleknula i Regulatorna agencija za komunikacije.

U ovom slučaju postoje neke sličnosti sa devedesetim godinama ali su razlike ipak mnogo većine. Sigurno je jedno: već pomenuti moćni čovjek Fahrudim Radončić mogao bi znatno promjeniti odnos snaga u BiH i dodatno radikalizirati ovdašnju političku scenu, jer raspolaže velikom finansijskom i medijskom moći”, pojašnjava Berić.

Činjenicu da RAK skoro uopšte ne reaguje na ove istupe Gojko Berić objašnjava time da u BiH niko, počev od Tužilaštva, preko sudova do političara, ne obavlja svoj posao kako treba pa je iluzorno očekivati od nekolicine, manje više anonimnih ljudi da stavljaju svoje glave u te nacionalističke ralje čiji je apetit veći nego ikada, i da stanu na stranu antinacionalističkih medija.

„Ponekad se iz RAK-a pojavi saopštenje koje je sterilno, koje gotovo ništa ne znači, ti ljudi tamo sjede primaju vrlo visoke plate i drže se gesla da je sve prolazno a da je samo oportunizam vječan”, kaže Berić.

OSCE je u svom izvještaju, sa dubokom zabrinutošću, konstatirao da se povećava politički pritisak na medijske kuće i agencije. „Utvrdili smo zabrinjavajući razvoj događaja u četiri oblasti. Prvo, određeni broj nedavnih otkaza u medijskim kućama odaje utisak da način, na koji se upravlja medijima, ostaje podložan političkom uplitanju. Drugo, kontinuirano neslaganje o radu i imenovanjima u Regulatornoj agenciji za komunikacije podriva njenu neovisnost. Treće, najsavremeniji zakoni, kojima se regulira rad medija, trenutno se ne provode. Četvrto, sve je više izvještaja o prijetnjama i fizičkim napadima na novinare, ali se oni sve više tretiraju kao događaji koji zavređuju tek poneku reakciju.”

Sekretarka Udruženja / Udruge BH novinari Borka Rudić za e-novine kaže da je poslednji izvještaj OSCE najvrijedniji dokument koji je jedna međunarodna organizacija objavila u posljednjih nekoliko godina o stanju u bh. medijima jer jasno detektuje sve probleme u kojima se nalazi novinarstvo te zemlje. Ono što govori tome u prilog je i činjenica da je izvještaj objavljen uglavnom u medijima u Sarajevu, bez prevelikog osvrta, a u RS su objavljeni kratki, šturi izvještaji.

„Objavljen je u medijima koji su i prije bili na stanovištu da to nije sukob dva lista, novinarskih redakcija i sl, nego politički pritisak i da sve ovo što se događa u medijskoj sceni BiH da je posledica tih pritisaka. OSCE je kvalitetno definirao uzroke i to je najveća vrijednost ovog izvještaja. Međutim, nije bilo reakcije ni NVO ni javnosti. Meni je to bilo sporno, jer čini mi se da je pritisak Fahrudina Radončića i njegova povezanost sa politikom Milorada Dodika, povezanost Dnevnog avaza sa Nezavisnim novinama i Glasom Srpske i RTRS nešto što kod jednog broja ljudi zaista izaziva nelagodu i strah i ne usuđuju se reagirati. Za to nema opravdanja”, naglašava Rudić.

Prema njenim riječima, retorika koja se koristi u medijima je slična onoj iz devedesetih godina, odnosi su takođe slični onima iz istog perioda.

„Imate varijantu, uvjetno rečeno, patriotskog novinarstva kakvo je bilo i 1992. godine. Sada su se neki mediji osjetili pozvanim da brane interese različitih političkih ili nacionalnih lobija i da to uokviruju u opstanak RS, ako se gledaju mediji u tom entitetu, ili Bošnjaka, ako se gleda pozicija SBBBiH. Ono što je bilo najgora vrsta novinarstva polako se vraća u BiH, više se ne brani pravo na informisanost, pravo na istinu, ovde se brani pravo na opstanak nacija ili pravo na opstanak RS ili BiH. I to je najveći problem”, kaže sagovornica e-Novina i dodaje da je razočaravajuće što na izvještaj nije reagovalo Vijeće za implementaciju mira. „Mi smatramo da kao novinarsko udruženje koje ima i liniju za pomoć novinarima treba da razvije neku vrstu strategije za mjesece koji su pred nama za oktobarske izbore kako bismo adekvatno reagovali na sve napade i pritiske na novinare i kako bismo mogli kroz medijske organizacije, da animiramo međunarodne organizacije koje onda treba da izvrše pritisak na OHR i na sve druge u BiH da ozbiljnije gledaju na političke pritiske na novinare i medije.”

Zamjena teza i poistovjećivanje napada na političare sa napadima na čitavu državu ili narod, autokratsko ponašanje vlasti i stavljanje medija pod kontrolu vladajućih, recept je koji je blizak svima biranim „voljom naroda” i nikako da se promjeni na ovim prostorima. Pozivi na linč, diskriminacija, mizoginija, diskriminacija na nacionalnoj osnovi sastavni su dio jezika medija ne samo u BiH nego i šire. Problem sa medijima u BiH jeste radikalizacija političkog stanja, nestabilnost zemlje, vraćanje oprobanoj nacionalističkoj retorici koja koristi samo nekolicini te činjenica da svaka vlast ima osjećaj da su mediji njeno vlasništvo i suštinski ne želi da razumije šta znači sloboda govora koju često koriste da opravdaju govor mržnje. Milošević je, ne tako davno, taj recept na ovim prostorima iskoristio. Zar ništa nismo naučili?