Bele noći i crni dani

dobar tekst!
zamislite belu noc u srbiji. ja ne smem.

Procitaj jos jednom, ali polako i pazljivo, odlomak iznad i ispod automobilskih guma.

Ne govorim ovde ni o čemu radikalnom, ni o kakvoj nasilnoj, u krvi okupanoj revoluciji, vešanju ministara i sličnoj zabavi, ne, nikako. Mada, hej, kada čovek bolje razmisli, to zapravo i ne zvuči tako loše...

Ne zvuci uopste lose,to je i nedostajalo 5.oktobra jogurt revoluciji.

Ne govorim ovde ni o čemu radikalnom, ni o kakvoj nasilnoj, u krvi okupanoj revoluciji, vešanju ministara i sličnoj zabavi, ne, nikako. Mada, hej, kada čovek bolje razmisli, to zapravo i ne zvuči tako loše...

Ne zvuci uopste lose,to je i nedostajalo 5.oktobra jogurt revoluciji.

Pisac ovog teksta, svakako, nije rusofilski nastrojen. Nisam ni ja, što bi značilo da bi trebalo da se divim njegovom tekstu. Tekst je dobar ali se sve vreme kroz njega prožima lična predrasuda prema jednoj divnoj zemlji (i kulturi) sa mnogo unesrećenih ljudi u poslednjih, pa evo sad' će, jedan vek. Ruski narod je tu najmanje kriv. Kriva je politika Kremlja. A da bi nešto slično video nije morao da ide tako daleko. Imao dosta toga videti i u našoj Srbiji a ne samo one naše terence u avionu. Osim belih noći. Crnih dana imamo napretek. Tekst je pun pogodak za uređivačku koncepciju e-novina. Ne šalim se, ozbiljno mislim. Ako ne verujete pitajte ove iz NIS-a.

Milodan,

U njegovim tekstovima, koje citam redovno i sa zadovoljstvom, ne vidim ni p od predrasude. Videla sam dosta tv reportaza i dokumentaraca koje isto ovako govore o tim industrijskim gradovima. Gora situacija je u gradovima koji su izgradjeni zbog neke industrije pa je ta industrija propala zajedno sa pratecim institucijama a stanovnici ostali da vise. Nigde ja ne vidim da on krivi ruski narod, naprotiv, vidim razumevanje i saosecajnost.
Vidim i da nema mnogo komentarisanja njegovih tekstova, ako to znaci da se ti tekstovi manje citaju, steta.

@Mestvina!
Čitam redovno njegove tekstove, zaista su dobri ali mi je raspoloženje večeras, kao ono ponekad kod inter-a, "na pola vijagre". Nadam se da mi mjovanovic neće na tome zameriti.
Pozdravljam Te!

U Moskvi sam 1989.g. proveo dva puta po mjesec dana - septembar i decembar. Boravio sam u hotelu "Sport", bezličnom tornju od dvadeset katova, gdje se sirotinjski doručak posluživao u "restoranima" na svakom četvrtom ili petom katu.

Ali: nije problem sirotinja (i mi smo je imali), problem su opća apatija i prljavština orijentalnih proporcija. Radnica restorana bi, na primjer, već korišteni "escajg" kuhačom provrtila u velikom samovaru sa vrelom vodom, pa ga istresla u plitki kontejner za ponovnu upotrebu. Doslovno svaka žlica, vilica i nož su imali po sloj ostataka hrane od prethodne upotrebe - najčešće ostatke jaja, tako da nemaš dileme o čemu je riječ.

Ili, primjer sa Arbata, povijesne jezgre Moskve: na automatima za pitku vodu imaju samo jednu jedinu čašu koju svi korisnici nakon upotrebe uredno vraćaju na njeno postolje.

Ili, primjer sa MGU (Moskovski državni univerzitet): siromašni studenti sjede za stolom i čekaju da oni sretniji od njih završe svoj obrok, pa onda pokupe ostatke čaja iz više čaša, te u njega umaču prikupljene ostatke kruha. Sovjetska je vlast dozvoljavala takav jad u izlogu sovjetske znanosti - a neću ni spominjati mrak iz provincije.

Ponavljam: sirotovanje nije sramotno - sramotno je izgubiti ljudskost u sirotovanju. A upravo to je srž Ruske kulture - ili mentaliteta, kako god hoćete.

Da ne biste pogrešno razumjeli moje motive: ne, nisam zaljubljen u kapitalizam - daleko od toga. Ja čvrsto vjerujem u socijalizam, ili barem u socijal-demokraciju kao minimalni oblik socijalizma - kad već ne možemo imati bolje od toga.

O propadanju jedne epohe govori mnogo toga u Rusiji, gradovi koji liče na industrijska groblja, zapušteni kolhozi...ali najgore me se dojmila nesposobnost države da spasi svoje mornare iz podmornice koja je potonula upravo kod Murmanska. Odbili su tada i međunarodnu pomoć. (Sada su navodno sagradili male podmornice specijalne namjene za spašavanje iz podmornica.) Sve me u ovom putopisu podsjeća na to, na bešćutnost države koja se pokazala tada i u mnogo drugih slučajeva.

No, država nije isto što i narod. Prekrasna je to zemlja, toliko fascinantna da je nisu dovoljno opisali ni njezini svjetski čuveni pisci, kompozitori, slikari...

Po mojem iskustvu, žene su im zaista promiskuitetnije nego što smo mi navikli i tu su na svoje došli naši kolege koje smo za cijelo vrijeme boravka viđale samo na obaveznim predavanjima. Ali ne bih se složila za hranu. Izvrsna je, naravno u finim restoranima na Nevskom prospektu u St Petersburgu ili u restoranu (najgornji kat) hotela Moskva u Moskvi napr. gdje pokazuju svu raskoš i maštovitost ruske kuhinje. Drugdje smo jeli zaista najneobičnije kombinacije studentskih jelovnika (tvrdo kuhano jaje u hladnoj instant juhi), odvratne replike boršča, smrznute i usoljene ribe i slične gadarije...O higijeni da i ne govorim.

Ljudi su ljubazni ali daleko od onog što se smatra europskim bon-tonom, samo u najboljim restoranima i hotelima ćeš doživjeti nužnu servilnost i osmjeh. Mene se nagrdila garderobijerka u velikom frizeraju jer sam imala kaput s potrganom petljicom za vješanje, koji sam trgala svaki put kad sam u autobusu sjela na obješeni kaput pa odustala od šivanja... I kako će ona sad to objesiti !! - siktala je bijesno na mene, a ipak, kad sam bila gotova i došla po kaput, petljica me dočekala - zašivena. Da, moraš se naučiti i na stroge, vremešne stjuardese u vlakovima koje te tjeraju s hodnika: "Spatj!", ali ti i donesu veliku, finu šalicu čaja, naravno, kad one zaključe da ga trebaš.

Bila sam za vrijeme bijelih noći i nisam imala nikakovih problema sa spavanjem, baš dobro za mlade i blesave. Ustaneš u ponoć i odeš u grad, gledati napr. kako (u dva noću ?) dižu mostove na Nevi da prođu veliki brodovi.


Moram stati u obranu JAT-ovih putnika. Na svim dugačkim letovima je tako skoro uvijek, bez obzira na kompaniju. Na Lufthansinom letu iz Assuana kapetan je dva puta razglasom opominjao pijane Slovence koji su se skoro potukli i na kraju ih je sigurnosna služba savladala. Na redovnoj Quantasovoj liniji iz Singapura, samo četvero makrobiotičara, dizalo je cijelu posadu i avion na noge jer nisu dobili naručeni straight-makrobiotički meni nego neki složenac u kojem je bilo sira (!). Jednom je na moje mjesto do prozora, dok sam ja išla pušiti, sjela jedna djevojka tvrdeći da tako mora biti jer je njoj zlo ako ne sjedi do prozora...

Sve u svemu, rado bih ponovo obišla barem dio (Bajkal) ove prekrasne zemlje pa makar morala putovati JAT-om .

Bijela noć oko 23 sata.

Bijela noć kod Kirovska