Dejton sam potpisao pod prisilom

Vasić je veće đubre od većine ovih haških zatvorenika, a da ne govorim o njegovim intelektualnim dometima. Svima je dosadilo to mahanje referendumom, volio BiH da to konačno jednom učine, onda bi se stvari prelomile.

Prisilio bih ja tebe da pojedes sva govna koja si do sada servirao bezglavim sunarodnjacima mojim. Lopove i mrcino.
ps
I ne lazi o tome sta bi zelio, jer sve sto zelis vec imas !

Najbolja stvar oko izručenja karadžića Hagu je to što sada dolaze drugi na red. Harise i Ejupe vidimo se u hagu.
Dabogda otišli i mladić i hadžić ali neće ni dobrovoljačka ostati nekažnjena.
Vjerujem da bi haris volio da mladić ne ode ui hag da može da povlači taj argument all ...

Apsolutno svi treba da odgovaraju. I Ejub, I Haris. I revidirati presude Oricu za zlocine nad Srbima i zlocine prema Bosnjacima u Srebrenici (vezane za hranu, pljacku i silovanja). Kriminalcu je svejedno da li ce zlocin pociniti nad tudjim narodom (tad ima alibi!) ili nad svojim narodom. Bosnjaci dobro znaju kroz sta su prosli sa Naserom ali alternativa je, pokazalo se, bila daleko tragicnija. Veliku ulogu u odbrani Sarajeva imali su kriminalci. Pogledajte samo ova imena: Juka, Celo, Caco... Fuj, ali sudbina im je dala da jedan period svojih zivota provedu kao heroji. No ne zadugo!
No ipak mislim da se izjednacavanje i relativiziranje zlocina ne smije desiti ni po koju cijenu. Izvjestaj UN kaze da su civilne zrtve u BiH u preko 80% slucajeva bili Bosnjaci, 15%Srbi i 5% Hrvati. Takav izvjestaj otprilike i odgovara istini, s tim sto su srpski civili ginuli i od srpskih granata u Sarajevu, Tuzli, Mostaru... Alija bez obzira kakav je bio nije dozvolio da vlast cini zlocine. To pokazuje i ratni obracun sa Cacom. No u Srpskoj je situacija drugacija. Tamo je sistem podrzavao, njegovao i ohrabrivao zlocine. Sistemski su ljudi protjerivani, ubijani, silovani. Sistemski su ruseni vjerski objektni. Sistem je zelio unistenje Bosnjaka. Sistem je pocinio genocid. Sistem treba da plati. Sistem se zove Republika Srpska!

E pa neće moći Miki Rurk. Nije republika Srpska karadžićevo djelo nego djelo Srpskog naroda. Ako karadžić voli Andrića to ne znači da Andrića treba zabraniti. Ako Karadžić voli sarmu, ne treba je izbaciti sa jelovnika.
Drago mi je što je otišao u hag. mislim da dosta ljudi tako misli. međutim ne poznajem nikoga ko smatra da bi se odrekao RS. Biće kažnjen svako ko je ubijao u ime RS ali će RS postojati jer su tako htjeli Bošnjaci (oni su napravili kod Srba potrebu za posebnim identitetom u Bih). Takva je situacija na terenu. problem je što neko vapi da Srpski narod bude kažnjen a to će biti malo sutra dok god postoji opredjeljenja Srba u Bih za RS.
kada neko bude dao valjan razlog da RS ne postoji onda će tako i biti, samo mora znati da se ne može dekretom napraviti bosanski patriotizam.
Sitacija u Bosni je kao nikad u istoriji iz jednostavnog ratloga što uslovi u bosni nisu kao nikad u istoriji.

Jadna je to filozofija kreiranja straha od strane bosanskih Srba. Oni vise vole biti pokradeni od srpskih lopova, vise vole biti vodjeni srpskim ubicama, vise vole svoje srpske izrode proglasiti herojima, vise vole zivjeti u prljavim, zapustenim i polupraznim gradovima nego otvoreno i hrabro staviti tacku na jedan dio istorije na koju veoma blago receno treba da se stide.
Uvijek se pitam odakle dolazi toliki strah bosanskih Srba od njihovih komsija Bosnjaka. Ako cemo pravo, oni (bh Srbi) bi trebali po tom nekom istorijskom pamcenju vise zazirati od bh Hrvata. Mnogo su veci tragovi zlocina NDH u danasnjoj Bosni i Hercegovini nego li recimo Otomanskog carstva. A i protiv tog i takvog Otomanskog carstva su se i Bosnjaci borili (npr. buna Gradascevica).
Primjeri saradnje gradjana Bosne (znaci svih) su mnogo veci i mnoge cesci nego primjeri netolerancije i mrznje.Ipak, ljudi koji razmisljaju kao ovaj Aca daju za pravo onima koji govore o takozvanoj vjekovnoj mrznji na ovim prostorima.

Ime mi je Aco a ne Aca.

Silajdžićeva tvrdnja da je daytonski Sporazum potisan pod prislom, uopće nije tačna.
Da nije potvrđuje podatak da Krešimir Zubak, član delegacije RBiH nije potpisao daytonski Sporazum. Postavlja se logički pitanje, kako to da je Krešimir Zubak mogao usprotiviti prisli Amerikanaca o kojoj govori Silajdžić, ali i svemoćnih Franje Tuđmana, Gojka Suška i Mate Granića.Odgovor je jednostavan - Krešimir Zubak nije bio osoba napravljena od istog materijala od kojeg je Silajdžić. Iako sada tvrdi suprotno, Siladjžića niko nije tjerao ni našto, ni Amerikanci, ni Izetbegović.On je daytonskim pregovorima o podjeli Bosne prišao svjesno i drage volje!
Krešimir Zubak nije prekršio Ustav RBiH koji ne priznaje okupaciju niti jednoga dijela zemlje, niti dozvoljava njeno komadanje.Haris Silajdžić i njegov partijski sef Alija Izetbegović su dobrovoljno,bez ikakve prisle, prihvatili daytonski Sporazum i time grubo prekršili odredbe Ustava RBiH počinivši najteže krivčno djelo.(Čl.154 i 155 Ustava RBiH)
Dokumenati National Securty Archives koji se odnose na vrijeme i događaje oko potpisivanja daytonskog Sporazuma,ne sadrže ni naznaku prisile o kojoj masli Silajdžić. Sam Clinton je izjavljivao tada da USA neće prihvatiti nikakav sporazum za koji nisu bh-muslimani. Silajdžić je morao biti svjestan stava predstavnika USA da se bh-delagacija drži onoga što je već Izetegović u ljeto 1995. prihvatio na Kontakt grupe o podjeli RBiH u omjeru 51:49 između Federacije i RS. Ni na taj plan kontakt grupe niko nije prislio Izetbegovića. On je računao da ga neće prihvatiti Srbi, u čemu se prevario. U međuvremenu je NATO malo protabao Srbe oko Sarajeva,a ARBiH je dobila priliku da oslobodi dio državne teritorije potreban da se namiri 51 procenat. (Oslobodila je 55%,pa je višak Silajdjžić vratio Miloševiću u Daytonu) Karadžić se otimao Planu kontakt grupe jer je u ljeto 95 držao pod kontrolom dvije trećine Bosne.
Iz dokumenata National Security Archives jasno se vidi da je Silajdžić bio najkoporetavniji član bosanske delegacije, a u davanju teritorije koje su bilo oslobođene kao "višak" bio je vrlo daražljiv, pa je Miloševiću vratio i one krajeve koje je oslobodili HV i HVO, poput Mrkonjić-Grada, na što se Granić veoma ljutio. Stvar je izgladio Clinton sa Tuđmanom, kojemu je Siladjžićev dar ionako bio nevažan, ne što se radilo "hrpi kamenja", nego što je on već do tada ostvario sve svoje ciljeve na pregovorima u Daytonu.
Mnogi detalji oko pregovora u Daytonu poznati su i iz Holbrookove knjige sjećanja, kao i knjige sjećanja Mate Granića.
Ono što se iz dokumenata Natioanl Security Archives vidi je da niko, ni od posrednika, a ni od direktnih učesnika, poput Izetbegovića i Siladjžića nije ni spomenuo odredbe Ustava RBiH koje im zabranjuju takve ptregovore i podjelu zemlje, odnosno priznanje njene okupacije. Iz tih dokumeneta se vidi da su Europljani bili skloni ideji Velike (Male) Srbije, pa su ih Amerikanci i zbog toga držali po strani pregovora. Eropljani su bili odstranjeni iz donošenja glavnih odluka, a za mišljenje su pitani samo kada je to bilo neizbježno.
Prijevod iz dokumenta NSA: ŤMada su sve tri strane - srpska, hrvatska i bosanska - bile veoma teške za razgovore, bosanska delegacija je stalno dokazivala da je najgora.
Izetbegović nije bio u stanju da dovede svoju delegaciju na zajedničko stanovište. Holbrooke je aludirao na bosansku delegaciju kao delegaciju Ťmini Jugoslavijeť zbog stalnog unutrašnjeg neslaganja. Silajdžić se pojavio kao vođa na najvišem stupnju koji je bio i najpogodiji za suradnju. Ali kad god bi premijer Silajdžić pokušao krenuti naprijed i voditi koherentne pregovore, potkopali bi ga Izetbegović i Šaćirbegović. ŤPonovo i opet,ť sjeća se Holbrooke, ŤSilajdžićeve frustracije su postale tako snažne da su njime nadvladale emocije, pa on nije više bio u stanju donositi smislene odluke.ť Videći ga u takvom psihološkom stanju, Holbrooke mu je nastojao pomoći, pa ga je vodio u šetnje po Dwight-Peterson bazi.ť

nastavak prethodnog komentara:
ŤI sutradan, u četvrtak, toga hladnog novembarskog jutra, Menezis i Pauli-Gikas su izveli Silajdžića u šetnju izvan Baze. Holbrooke i Hill bili su sa Miloševićem na dugoj šetnji oko Baze koja je završila u oficirskom kulubu o ručku. Holbrooke je želio angažirati Miloševića da pogura stvar naprijed. Junačeći se na hladnom vremenu, Amerikanci su pitali Miloševića koju gestu bi mogao napraviti u vezi sa kartama kako bi se izišlo iz ćorsokaka. Oni ga nisu pritiskali ni na kakve teritorijalne ustupke, radije su očekivali neki znak dobre volje, kao što je to učinio Anwar El Sadat nekada, da bi pokazao Bosancima kako je spreman smanjiti razlike i žrtvovati se. Jedna od ideja je bila da se ponudi specijalni autoput Sarajevo ? Beograd. Milošević je ličio ne nekoga ko je spreman na promjene, te je rekao da je Ťmislioť o tome koji bi potez mogao povući.

Holbrooke, Hill i Milošević su stigli u Oficirski klub malo prije podneva. Klub je postao drugi dom za srpskog lidera koji je izgleda volio Ťcountryť ambijent u klubu u odnosu na druga mjesta koja su mu bila na raspolaganju. Malo nakon njihova dolaska, stigli su iz šetnje Menezis i Pauli-Gikas sa Siladžićem i sjeli na suprotnu stranu velike drvetom obložene sale za objede. Prije nego je krenuo u šetnju toga jutra s Miloševićem, Holbrooke je rekao Pauli-Gikas gdje će biti nakon šetnje, pa je ona odlučila pozvati Silajdžića u Oficirski klub. U neko doba za vrijeme ručka, Holbrooke je otišao do Silajdžićevog stola da bi ga pozdravio i u tom momentu oni su počeli razgovor o temi koju je nametnuo Milošević, a ticala se statusa Goražda.



Oni su počeli crtati na papirnim ubrusima nekoliko različitih mogućnosti, i dok su ostali na ručku ostali zapanjenji, Holbrooke je počeo prenositi ideje o tome od jednog do drugog lidera. Nakon nekoliko prelazaka tamo i ovamo preko sale za ručavanje, Holbrooke je konačno dobio suglasnost Siladžića da se pridruže Miloševiću za njegovim stolom.ť
ŤSjedeći zajedno po prvi puta za istim stolom od kako je počeo rat u Bosni, dvojica lidera su na srpsko-hrvatskom jeziku razgovarala o koridoru između Sarajeva i Goražda. Milošević, šarmantna mašina u punoj brzini, u jednom trenutku je rekao Silajdžiću da nakon trogodišnjeg odloijevanja granatiranju od strane Ťbosanskih srpskih kukavicať, muslimanska Vlada je zaslužila Sarajevo.ť
Za Holbrookea, Izetbegović je bio više vođa pokreta nego praktični vodeći lider. ŤIzzi je devet godina svoga života potršio u zatvoru,ť pisao je Holbrooke Christopheru, Ťpa on nejma razumijvanja ili interesa za ekonomski napredak koji može donijeti mir. Izetbegović je zapanjio Holbrookea činjenicom da on nije zabrinut za narod, već oko apstraktne ideje.ťOn primjetno malo pokazuje brige za patnje koje je njegov narod pretrpio; nakon svega, Izetbegović je i sam propatio za svoje ideale. Za Izetbegovića Bosna je jedan misleni pojam, a ne nekoliko miliona ljudi koji iznad svega žele mir.
Silajdžić, u drugu ruku, izgledao je mnogo realističniji oko vladanja zemljom, on se više brinuo oko uspostavljanja održivih politčkih struktura i drugim angažmanima kao što je ekonomska obnova. Sada je Silajdžićeva turobnost slabila njegovu spsobnost da preuzme vodstvo.
(slijedi nastavak i kraj)

Silajdžić, u drugu ruku, izgledao je mnogo realističniji oko vladanja zemljom, on se više brinuo oko uspostavljanja održivih politčkih struktura i drugim angažmanima kao što je ekonomska obnova. Sada je Silajdžićeva turobnost slabila njegovu spsobnost da preuzme vodstvo.
ŤKada Haris ne bi imao tako nepredvidive osobenosti, siguran sam da bi on mogao ovdje igrati ulogu heroja. Mi se još uvijek nadamo da bi mogao. Konačno, Šaćirbegović, koji se predstavljao kao važnan faktor za vrijeme ljetošnje dvomjesečne Američke shutle-diplomacije koja je pokrenuta u augustu, postajo je, kako je vrijeme odmicalo, sve više izoliran u Daytonu, gmižući dalje u Izetbegovićevoj sjeni. Holbrooke je za odgurnjivanje Šaćirbegovića u stranu vidio dva suprotna motiva: ŤOn je želio da bude omiljen među Amerikancima, ali njegov je glavni cilj bio da potpuno uništi Silajdžića za sva vremena. Holbrooke se nadao da će Christopher po povratku u Dayton uspjeti ujediniti bosansku dlegaciju kako bi se postigao konačan dogovor.ť



Dan sedamnaesti: 17. novembar 1995.



....

U jednom problematičnom momentu, Izetbegović je rekao Perryu da on neće biti učesnik pregovora, ako bi finalni dokument potpisivali bosanski Srbi; isto kao i nacistima, rekao je, sporazum mora biti nametnut i bosanskim Srbima. Perry je otvoreno rekao Izetbegoviću da, za razliku od savezničkih snaga u II svjetskom ratu, Bosanci nisu vojnički porazili armiju bosanskih Srba. ŤOkupacijať Bosne također nije bila opcija, lideri iz Sarajeva i s Pala moraju surađivati iz računa. I Jouliwan i Nash ponovili su to isto u kratkom susretu sa bosanskim Srbima koji su se osjećali vidljivo nelagodno u prisustvu te dvojice...



***



ŤPotpuno jednostvano, bosanski Srbi još nisu prihvatli da Bosna bude jedinstvena država kontrolirana iz jednog centra. ŤSrbi bi radije dali što više moći Republici Srpskoj, ali znaju da to ne dolazi u obzir,ť Pardew je izvijestio Perrya. ŤTako su oni (Bosanski Srbi) tražili načina kako bi sabotirali centralnu vladu... držeći je sa ograničenom moći.ť
Novembar 20, nedjelja


Počevši u 8:30 ujutro, razgovori oko geografskih karata su potrajali cijeli dan do u noć. Christopher i Holbrooke pokušavali su sve kombinacije u pregovorima ? sastajući se odvojeno sa Izetbegovićem i Miloševićem, ili dovodeći obojicu za isti sto, te uključujući Silajdžića i Šaćirbegovića. Tuđman se vratio u Dayton oko deset uvečer, pa su se Christopher i Holborooke sreli s njim na jednosatnom sastanku. Konačno, oko 11:30 te noći, Holbroooke je imao Silajdžića i Miloševića u prostorijama američke delegacije. Dok su Christopher, Holbrooke i Clarck i drugi čekali u sali, Milošević i Silajdžić su bili odvojeni da bi konačno usaglasili mape. Chris Hill, koji je tečno govorio srpsko-hrvatski jezik, vodio je sastanak.

Milošević i Silajdžić su započeli Ťtrgovinu s konjimať (to jeste teritorijama op. pr.) nastojeći da dobiju što god jedan o drugoga ? što bi imalo više simboličnu, nego stratešku vrijednost. Milošević je tražio Mladićev rodni grad nazad u srpski posjed, a Silajdžić je nastojao da preda što manje povjesno muslimanskih područja. U jednom momentu, kada je Silajdžić tražio jedan grad u kojem je bila stara džamija, Milošević mu je rekao:

ŤOh, Haris, nisi li čuo da su ti bosanski idioti (Srbi) to raznijeli.ť Silajdžić se čvrsto držao ne dajući ni pedlja teritorija u Posavini, a Milošević je prihvatio predati Ťaleju snajperať i nekoliko ključnih visova oko Sarajeva. Konačno, stiglo se do ostvarenja Miloševićeve želje da Srbi dobiju 49 posto teritorije. Kako se prisjećao Hill, bilo je jasno da bi bez Silajdžićevih ustupaka teško bilo privoljeti Srbe da to prihvate.
Pregovori su prekunuti oko dva ujutro da bi Silajdžić mogao donijeti još neke karte.ť
Koliko je Silajdžic bio koperativan u Daytonu, najbolje protvrđuje činjenica da je sam vratio Miloševiću dio bosanske teritorije koji su oslobodili HV i HVO.