Kako pevati posle Srebrenice?

Danilo Kiš je govorio šta će biti možda jedini reper procene književnog dela i u odnosu na šta nema oproštaja. To su logori.
Ne znam da li će to biti jedina odrednica.A genocid?.Postavlja se jedno pitanje:može li uopće biti poezije, nakon ovolike količine zla? Kako suptilni stih, može biti u ravni sa zločinom .Mislim da ne može.Nažalost, poezija je izgubila bitku.

Hvala Vam g-dine Stankovicu za divan (nazalost kratak) dvodijelni feljton o rahmetli Izetu Sarajlicu. Hvala Vam i za ovaj esej od par stotina praznih rijeci. Mozda bi bolje bilo da ste samo ponovili...

Razmišljajući o Skenderu Kulenoviću

Jedini koji bi mogao,
da ne kažem i morao,
da napiše
muslimansku varijantu
"Stojanke Majke Knežopoljke" -
to je Matija Bećković.

Samo što on to neće.

Osim talenta
za tako nešto je potrebna
i Skenderova ljudska širina.
















Jest' jebeno, znam al' da je do bola tacno moras se slozit' i sam.

Adorno je, u predgovoru za Negativnu dijalektiku, čini mi se, postavio to glasovito pitanje: može li se pisati poezija nakon Auschwitza? I to pitanje ne prestaje da proganja pjesnike sa malo više ljudskog, a malo manje "naci" senzibiliteta.

Ad 1) Poezija je pisana i u Auschwitzu. Dakle, samo pisanje poezije nije sporno u Adornovom pitanju.

Ad 2) Smatram da ovu Adornovu tezu valja razumijevati u blizini one Hegelove tvrdnje "o kraju umjetnosti". Međutim, Hegel nije mislio na kraj umjetnosti uopšte, već na kraj umjetnosti "lijepoga" kako se pojam ljepote razumijevao u periodima od renesanse pa do njegove epohe. A da je takvoj "ljepoti" zaista nastupio kraj, najbolje svjedoči likovna umjetnost XX vijeka. Dakle, i nama će se uskoro promijeniti pojam "ljepote", ako već nije?!

Ad 3) Adorno, možda, želi da kaže kako je nakon Auschwitza nemoguće pisati poeziju koja bi se pretvarala da takvog događaja nije bilo. Odnosno, sve što pišemo mora biti prožeto saznanjem da je proboj ništavila u naš svijet koji se dogodio logorom Auschwitz upravo ono što ne smijemo smetnuti s uma. Zapravo, da je to ono što iznova temeljno propituje poeziju, kao i naše razumijevanje ljudskosti, bez obzira koliko od nje nakon svega ostalo.

Ad 4) Ista je stvar i sa Srebrenicom, Lorom, Vukovarom... itd. itd. Nažalost, stratišta ne manjka. Jer, genocid nije pitanje brojke, nego motiva. Da li je čovjek ubijen zbog svoje pripadnosti narodu, kulturi... I samo zbog toga. Jer, ako jeste, onda je samo jedan ubijeni dovoljan za genocid.

Dobar je Stankovićev txt.

duschmann , hvala ti na ovom komentaru.Došla sam do nekih odgovora.Srdačno,

Aggy, drago mi je ako ti se dopalo. poz

@duschmann



kao i komentar u cijelosti

Hvala, soraya1

Aggy, nešto razmišljam o "poeziji koja je izgubila bitku"...
Nažalost, uvijek je gubi. Naspram zla, ona je jednostavno nemoćna. Ali, jedina utjeha može da nam bude da se pomenuta bitka ne vodi u istoj ravni smisla i djelovanja.
Nema te poezije - shvaćene u najširem smislu kao poesis - koja može da zaustavi metak. I to je banalna činjenica. Ali, poezija može da dovede u pitanje najrazličitije dispozitive moći i označiteljske prakse - koje upotrebu metka ili noža opravdavaju. Iskreno, Aggy, vjerujem da to nije malo.
Najzad, dobra poezija može da izoštri naš, ljudski, osjećaj za razliku između dobra i zla. I da nam, ako smo još uvijek ljudi, pruži trunčicu utemeljenja pri izboru strane. Ni to nije malo.

A zlo koje se objektivira u praksi - zaustavlja samo puška koju slobodni ljudi uzimaju u ruke da bi se odbranili. A u njihovoj slobodi i njihovoj ljudskosti - poezija je imala udjela. Velikog.

A zlo koje se objektivira u praksi - zaustavlja samo puška koju slobodni ljudi uzimaju u ruke da bi se odbranili. A u njihovoj slobodi i njihovoj ljudskosti - poezija je imala udjela. Velikog.
duschmann, imala je.Zar bi Prever mogao svako jutro izlazeći u mali kafe ispod svog stana na Monmartru,oduševljeno pjevati:"O, kakav divan dan"! da nije bio slobodan.Čak i nesrećni pjesnici koji su cijeli život tražili sebe, imali su to svjetlo o kojem , čini mi se, govoriš.("Duša je tamna u dubini/ona je zublja u dnu noći/plačimo, plačimo u tišini/umrimo,umrimo u samoći".(Ujević).Za mene čak i u poeziji u kojoj nema nježnosti, i koja je za mene vrlo upitna da li je to uopće, ima siline, ima snage, za ostvarenje ljudskosti(Majakovski).Samo mi se čini da su pjesnici danas vrlo rijetki.U slobodi i ljudskosti , poezija je imala udjela.Nažalost, nije mogla izmijeniti ništa.Nikada. Hvala ti i za ovaj komentar.

Autor ne pominje Adorna ali očigledno ga podrazumeva. Duschmann je to pomenuo i objasnio odlično na svoj način. Pitam se koliko će se ljudi, vajnih srpskih pesnika, osetiti prozvanim?!!