Zagreb J’Te Aime

Užasan film(ovi), htio sam pobjeći iskočiti iz kože i pobjeći u pola projkecije.
Ako je smisao moderne filmske umjetnosti izazivanje tjeskobe kod gledatelja onda mi takva filmska umjetnost niti ne treba.

I nije mi jasno po čemu su to "Zagrebačke priče"? Ako izuzmemo "Špansko" to su priče prvenstveno o ljudima koji mogu biti apsolutno bilo gdje na svijetu - doslovno. Da nema naslova radnja je mogla biti u Samoboru, Varaždinu... a jedna se čak niti ne dešava u Zagrebu (Reciklaža) već u Romskom naselju bog te pita gdje...
No dobro, bitno je da je ova film reprezentirao Zagreb pred visokim uzvanicima iz svijeta veleštovanom gubernerkom Kanade i ostalim iz svijeta i kulture. I kako smo se opisali: depresivni, psihotični, suicidalni, skloni esktremnom i bezrazložnom nasilju i mržnji i u starosti napušteni, dehumanizirani, dementni...

Dakle mini filmovi redom su krenuli:
maloljetničko nasilje, tinejdžerski suicid, pa treći film navijačko huliganstvo i nasilje.
Ako me prva dva nisu dotukla, koja se usput, prikazuju kao posve normalan obrazac ponašanja i odrastanja u tzv "urbanoj" sredini na trećem mi se sve skupa fizički zgadilo da povratim kada je intelektualna i kulturna elita oduševljeno pljeskala kada su se na vrhuncu mini filma nakon dugog naganjanja napokon potukli navijači suprostavljenih kvartova. Nazovite me slobodno plačipičkom ali ja vas sve (oduševljene tim filmovima) zovem jebenim licemjerima koji danas glorificiraju nasilje a sutra se zgražavaju po forumima radi ispada navijača ili nekog pretučenog na ulici bez razloga. Jebeni licemjeri ništa drugo.
Stvar je koliko toliko popravila "Reciklaža" sa Knezovićem, jedini dobar film, koji sasvim slučajno baš nikakve veze sa Zagrebom nema. Prema njemu je veleštovana gospoda uzvanici mogla zaključiti da ako u Zagrebu želiš ostati normalan odi živjeti u Romsko naselje i postani Cigan, jer su to jedini sretni ljudi u tim filmovima.
I onda taj, hvaljeni "Žuti mjesec" koji je zapravo opet duboka psihološka drama o jednoj velikoj nesreći te jadne trudnice koja je napuštena, sama, usamljena, psihotična, usamljena, kojekakva i koja neopisivo i bolno pati na očigled publike koja odvaljuje od smijeha.

Što na kraju reći? Jedva sam preživio tu projekciju da ne pobjegnem.
Ako smo mi, kako se priča bolesno i poremećeno društvo onda su "Zagrebačke priče" (koje nemaju veze sa Zagrebom) - čisti forenzički, celiluoidni dokaz takve tvrdnje. Ako je to bio i cilja autorima, onda su uspjeli, ali, nisu se morali ni truditi, dovoljno nam je otvoriti novine.
Tako da, na vidim niejdan razlog zašto bi netko ovo gledao, osim "Reciklaže", sve je ostalo ogled za psihijatrijski seminar...