Hapsi sve!

Pih, nemaju ni tenkove.

Tja! Pa nece biti valjda u sluzbi gradjana/ki!?

Mislim da nista covjeku vise u neoliberalistickom svijetu ne preostaje,nego ponovno aktivirati gerilu.
Baader-Meinhof,i Weather Undreground se moraju vratiti,i unijeti toj kapitalistickoj,mafijaskoj gamadi strah u kosti.
Svinje koje vladaju svijetom,moraju iskusiti otpor.
Ne mogu nas hapsiti goloruke i jebavati svojom sitnicavom,"demokratskom",pravnom, procedurom.
Neka iskuse na drugoj strani ono sto oni sami predstavljaju.Nasilje.
Sramota za policajce da zaradjuju na taj ogavan nacin svoj kruh.
Sram ih bilo.Njih i njihove porodice.
U ducanima i u lokalima,svugdje bi im trebalo odbiti davati usluge,odbiti svaku kooperaciju.Nek osjete totalni bojkot.
Sram bilo radnike,koji pristaju raditi za Horvatinciceve projekte,"jer im oni donose kruh".
Da bog da im takav kruh zastao u grlu.
Sram bilo svu onu gamad,koja "samo radi svoj posao,i zaradjuje kruh za svoju porodicu".
Takvu gamad je trebalo sterilizirati,jer porodicu nije ni zasluzila.
Takva tiha, poslusna,krotka i uvijek na kooperaciju spremna gamad,je najveci neprijatelj covjecanstva.Bez njih ni Bandici,ni Horvatincici,ni Tudjmani,ni Hitleri ne bi bili moguci.
I zato tvrdim;nema nevinih!Nema miroljubivih oceva obitelji,mirnih gradjana koji samo rade svoj posao i hrane svoje prorodice.
To su prazne floskule,ideologa statusa quo,onih koji vrlo dobro znaju da su si,bas na ovaj nacin, stvorili savrseno drustvo za svoje savrsene "garaze".za svoju savrsenu diktaturu,i savrsenu destrukciju,lazno prikazanu,kao razvoj.

kalevipoeg
Imas moju podrsku!

Nadam se da će MUP raditi u skladu sa zakonom. Ovo je naročito bitno radi budućih stranih investitora, da steknu sigurnost da ulažu svoj novac u jednojpravnoj državi.

Nadam se da će MUP raditi u skladu sa zakonom. Ovo je naročito bitno radi budućih stranih investitora, da steknu sigurnost da ulažu svoj novac u jednojpravnoj državi.

MUP vec sada ne radi u skladu sa zakonom,a sto se tice buducih stranih investitora,oni vec imaju za sebe pozitivno iskustvo raznih Karamarkosa iz raznih Guatemala,Hondurasa,Haitija,Indonezija,Malezija.
Njima treba bas ovakva policija koja maltretira i hapsi narod.Najbolja preporuka za strani kapital da nam udje....
A vec je i debelo usao.Ti bi jos dublje.Nisi zadovoljan,kompradoro?

Ne damo Varšavsku!!!!!

Karamarko je ogavno,ogavno ogavno djubre nad djubretima.
I svi oni koji su ga na to mjesto doveli.I koji su ga uopce ikad doveli na bilo koje mjesto.Smrad od covjeka.Ogavni produkt jednog ogavnog vremena.

Koja odvratna, odvratna, odvratna, drzava Republika Hrvatska.
Zar je moguce da je bilo budala koje su za takvo sto isle ratovati,ginuti?
Tesko je priznati da si budala,i da od svih mogucih ideala za pogibiju izabires nesto najprimitivnije i najvulgarnije i najkicastije na svijetu...?
To ne zasluzuje cak ni zaljenje.Samo gadjenje.Jer su uspjeli.Gluposti nikad nije tesko da uspije.

Evo nešto sa necenzurisano.com o dotičnom. Gdje ima dima, ima vatre, bar sam ja s tom devizom pročitao ovaj tekst.

Karamarko je ovog svibnja navršio pedeset godina, a njegov uspon započeo je krajem 1980-tih godina, kada je kao tridesetogodišnjak dobio zadatak komunističkih tajnih službi tadašnje Jugoslavije da, kao arhivar u Zadru, "organizira sustavno uništavanje određene vrste dokumentacije u državnim arhivima".

Ovo je uključivalo ne samo dokumente pohranjene u samom državnom arhivu, već i "pročišćavanje arhivirane dokumentacije pohranjene u lokalnim policijskim i obavještajnim institucijama".

O kojoj je dokumentaciji riječ nije sasvim poznato, ali se stručnjaci za borbu protiv međunarodne trgovine drogama slažu u procjeni da je "Zadar bio značajan jugoslavenski obavještajni centar za vezu sa međunarodnom trgovinom kokainom", te da je "jedan jugoslavenski obavještajni časnik, porijeklom iz sela Škabrnja pokraj Zadra" bio tijekom 1980-tih godina značajan suradnik u tzv. "Medellinskom kartelu" kojeg je vodio tada notorni Pablo Escobar.

Taj kartel je u to doba predstavljao jednu od dvije najjače organizacije krijumčarenja kokaina na svijetu.

Da bi se shvatio značaj aktivnosti Tomislava Karamarka u uništavanju dokumentacije o vezama trgovine kokainom sa Hrvatskom i ostatkom tadašnje Jugoslavije, potrebno je navesti osnovne podatke o tim vezama.

Veze Jugoslavije i kolumbijskog "kokainskog baruna" Pabla Escobara

Ovaj "čovjek iz sela Škabrnja" bio je "veza Escobara sa komunističkim zemljama i njihovim obavještajnim službama", a 1990 godine se sklonio na otok St. Martin na Karibima, gdje je organizirao povezivanje tzv. "Norvalskog kruga" sa trgovinom kokainom iz Kolumbije i Venezuele.

Tada je Escobarova organizacija već imala značajne probleme zbog sukoba sa konkurentskim kriminalnim organizacijama kao i zbog sukoba sa zakonom, dok je malena i tajnovita tzv. "norvalska organizacija", u to vrijeme "bila bez posla".

Norvalski pravac kokaina

Norvalski put trgovine kokainom je 1980-tih godina uključivao krijumčarenje kokaina iz bolivijskog grada Cochabamba u kanadski Ontario, odnosno u ontarijski grad Halton Hills, odnosno u njegovo predgrađe Norval, gdje su ga pojedinci iz lokalnog hrvatskog kluba preuzimali radi transporta u SAD, i to za "klijente" iz miljea bijelih rasista (white supremacy groups), koji su taj kokain prodavali po malim mjestima provincijalne Amerike (small town America).

Kako je proizvodnja kokaina u Boliviji krajem 1980-tih godina bila privremeno prilično suzbijena, ova "norvalska" organizacija nije u tom trenutku više imala što krijumčariti.

Stoga su centrale jugoslavenskih obavještajnih službi norvalsku grupu preusmjerili na Kolumbiju i Venezuelu, gdje je Medellinski kartel bio pod velikim pritiskom.

Tako je "čovjek iz sela Škabrnja" povezao norvalsku grupu sa "gotovo neograničenom" proizvodnjom kokaina u Kolumbiji, te "kanalima za transport droge koje je otvarala venezuelanska vojska", koja je bila "spremna surađivati sa svakim koji može prokrijumčariti kokain na sjevernoameričko ili zapadnoevropsko tržište.

Značajan dio "elite" u današnjem Zagrebu povezan je sa trgovinom kokainom

Među tim pojedincima u Norvalu, koji su se bavili ovim poslom, bio je i budući hrvatski ministar obrane, "kanadski warlord", Gojko Šušak, čija veza u Boliviji je bio njegov navodni rođak Ivo Šušak zvani "Šića".

Obojica Šuškovih, i Gojko i Ivo, bili su na vezi tadašnjeg šefa odjela hrvatske komunističke tajne policije (UDBA) zaduženog za borbu protiv tzv. "ekstremne emigracije", tj. za nadzor nad hrvatskom dijasporom, Josipa Perkovića.

Za Josipa Perkovića se vjeruje da je i danas jedan od "prvih dvadesetak" najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, a njegov sin je savjetnik hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.

Udovicu pokojnog Gojka Šuška, Đurđu Šušak, koja je 1990-tih bila među najutjecajnijima u hrvatskim tajnim službama, smatra se da je i dalje "poslovno povezana" sa Ivom Šuškom "Šićom", za kojeg se vjeruje da je i danas "jedan od značajnijih ljudi u evropskoj trgovini kokainom".

Karamarko sakrio veze sa Kolumbijom

Dakle, prvi "zadatak", kojeg je tridesetogodišnji Tomislav Karamarko odradio za komunističke tajne službe bio je "eliminiranje bilo kojeg pisanog traga o komunističkoj povezanosti sa međunarodnim kokainskim podzemljem", što je Karamarko tako dobro odradio da se "u Hrvatskoj uopće ne zna ništa o tome".

Tako su veze nekadašnje Jugoslavije sa trgovinom kolumbijskim kokainom "potpuna nepoznanica", premda iz tih veza proizlazi "uspon obitelji Šušak 1990-tih godina", te "sva današnja struktura hrvatske umiješanosti u međunarodnu trgovinu kokainom".

Karamarko krijumčario uran po Europi pod pseudonimom "Marijan Sokolović"

Nakon ovog "dobro odrađenog zadatka", Karamarko odlazi u Zagreb, gdje ga prima tadašnji vođa komunističkog obavještajnog podzemlja, Franjo Gregurić, koji ga postavlja za šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Josipa Manolića, u kojoj je Gregurić bio potredsjednik.

Nakon odlaska Manolića, premijerom je postao sam Gregurić, a Karamarko je i dalje ostao šef kabineta vlade.

U to vrijeme Gregurić je, u suradnji sa nekim obavještajnim službama zapadnih zemalja, organizirao krijumčarenje nuklearnog materijala za "neke zemlje članice Organizacije islamske konferencije".

U toj nuklearnoj proliferaciji ulogu ključnog operativca odigrao je baš Tomislav Karamarko, kojeg je, pod pseudonimom Marijan Sokolović, tada uhitila policija "jedne značajne europske zemlje, čija vlada nije podržavala ovu nuklearnu proliferaciju".

Tada je policija te europske zemlje "utvrdila da je stvarno ime uhićenika Tomislav Karamarko i da je isti zaposlen kao šef kabineta u trećoj Vladi Republike Hrvatske kojoj je premijer Franjo Gregurić".

Karamarko je tada, po hitnoj intervenciji "nekih utjecajnih zapadnih zemalja, za čije tajne službe je Gregurić organizirao ovu nuklearnu proliferaciju", bez odlaganja pušten na slobodu, a cijeli slučaj je zataškan, te je izbio u medije tek prošle godine.

Međutim, ime Tomislava Karamarka ostalo je od tada zabilježeno kao ime "nuklearnog proliferatora koji je operativno povezivao neke obavještajne službe sa zapada sa nekim obavještajnim službama iz muslimanskog svijeta u krijumčarenju materijala za ilegalnu proizvodnju nuklearnog oružja".

Veza sa Mesićem od 1993. godine

Karamarko nakon ovog "uspješnog pothvata" odlazi 1993. godine u Hrvatski sabor, i to opet za šefa kabineta, u vrijeme dok je predsjednik Sabora bio "jedan od Gregurićevih najbližih suradnika", Stjepan Mesić, tj. sadašnji predsjednik Republike Hrvatske.

Nakon ovoga Karamarko odlazi u policiju i tajnu službu, gdje punih petnaest godina uzastopno obnaša najvažnije funkcije, da bi prošle godine, sa pozicije šefa tajne službe preuzeo poziciju ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske.

Gregurić i Muftić kao mentori Karamarka

U ovih petnaest godina Karamarko je "balansirao između svojeg patrona, Franje Gregurića i svojeg tasta, Osmana Muftića".

Gregurić je cijelo to vrijeme vodio "komunističko obavještajno podzemlje" i to "ne samo u Hrvatskoj, već i u značajnom dijelu Balkana", te je bio "među prvim ljudima u globalnoj trgovini heroinom".

Gregurić je uživao podršku raznih stranih vlada i njihovih tajnih službi, a "tijekom vremena je sve značajniju ulogu imala vlada Islamske republike Iran", sa kojom je Gregurić održavao kontakte baš preko Osmana Muftića, tj. preko Karamarkovog tasta.

Osman Muftić je, naime, bio prvi hrvatski ambasador u Teheranu, te je koristio svoje veze sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsjednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem u povezivanju ove dvije zemlje sa Iranom.

Karamarko organizirao u Zagrebu proizvodnju bespilotnih letjelica za transport kokaina

Karamarko međutim, još od svojih "arhivarskih dana" u Zadru, krajem 1980-tih godina, ostaje povezan sa međunarodnom trgovinom kokainom, te u nju uvlači svojeg tasta Muftića, a preko njega i Irance te neke druge vlade zemalja Bliskog istoka.

Ove veze je osmislio i kontrolirao Gregurić osobno, a započete su kada je Gregurić, kao premijer u vrijeme rata, u najdubljoj tajnosti, koristeći strojeve nekadašnje komunističke tvornice "Prvomajska", organizirao tajnu proizvodnju bespilotnih letjelica u Zagrebu, koje letjelice su preko Sicilije, Argentine i Paragvaja krijumčarene za Boliviju i ostale zemlje Latinske Amerike, gdje su sve do danas imale značajnu ulogu u transportu kokaina u području njegove proizvodnje, tj. u Andama.

Ovu proizvodnju je Gregurić organizirao preko Karamarka, pri čemu je njegov tast Osman Muftić, kao "talentirani profesor Strojarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu", i stručnjak za letjelice, organizirao tehnički dio proizvodnje.

Karamarko značajan u međunarodnoj trgovini kokainom

Niz međunarodnih eksperata za Latinsku Ameriku, odnosno za međunarodnu trgovinu kokainom, zapazili su postepenu iransku infiltraciju na ovaj kontinent, odnosno u njegovu trgovinu kokainom, koju infiltraciju je pratila infiltracija nekih drugih vlada zemalja muslimanskog svijeta i njihovih tajnih službi.

U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu saznajemo da su "ključnu ulogu u ovome imale baš bespilotne letjelice koje su u Zagrebu proizvodili Gregurić, Karamarko i Muftić", te da je "glavni operativac u svemu ovome bio upravo Tomislav Karamarko".

Evo nešto sa necenzurisano.com o dotičnom. Gdje ima dima, ima vatre, bar sam ja s tom devizom pročitao ovaj tekst.

Karamarko je ovog svibnja navršio pedeset godina, a njegov uspon započeo je krajem 1980-tih godina, kada je kao tridesetogodišnjak dobio zadatak komunističkih tajnih službi tadašnje Jugoslavije da, kao arhivar u Zadru, "organizira sustavno uništavanje određene vrste dokumentacije u državnim arhivima".

Ovo je uključivalo ne samo dokumente pohranjene u samom državnom arhivu, već i "pročišćavanje arhivirane dokumentacije pohranjene u lokalnim policijskim i obavještajnim institucijama".

O kojoj je dokumentaciji riječ nije sasvim poznato, ali se stručnjaci za borbu protiv međunarodne trgovine drogama slažu u procjeni da je "Zadar bio značajan jugoslavenski obavještajni centar za vezu sa međunarodnom trgovinom kokainom", te da je "jedan jugoslavenski obavještajni časnik, porijeklom iz sela Škabrnja pokraj Zadra" bio tijekom 1980-tih godina značajan suradnik u tzv. "Medellinskom kartelu" kojeg je vodio tada notorni Pablo Escobar.

Taj kartel je u to doba predstavljao jednu od dvije najjače organizacije krijumčarenja kokaina na svijetu.

Da bi se shvatio značaj aktivnosti Tomislava Karamarka u uništavanju dokumentacije o vezama trgovine kokainom sa Hrvatskom i ostatkom tadašnje Jugoslavije, potrebno je navesti osnovne podatke o tim vezama.

Veze Jugoslavije i kolumbijskog "kokainskog baruna" Pabla Escobara

Ovaj "čovjek iz sela Škabrnja" bio je "veza Escobara sa komunističkim zemljama i njihovim obavještajnim službama", a 1990 godine se sklonio na otok St. Martin na Karibima, gdje je organizirao povezivanje tzv. "Norvalskog kruga" sa trgovinom kokainom iz Kolumbije i Venezuele.

Tada je Escobarova organizacija već imala značajne probleme zbog sukoba sa konkurentskim kriminalnim organizacijama kao i zbog sukoba sa zakonom, dok je malena i tajnovita tzv. "norvalska organizacija", u to vrijeme "bila bez posla".

Norvalski pravac kokaina

Norvalski put trgovine kokainom je 1980-tih godina uključivao krijumčarenje kokaina iz bolivijskog grada Cochabamba u kanadski Ontario, odnosno u ontarijski grad Halton Hills, odnosno u njegovo predgrađe Norval, gdje su ga pojedinci iz lokalnog hrvatskog kluba preuzimali radi transporta u SAD, i to za "klijente" iz miljea bijelih rasista (white supremacy groups), koji su taj kokain prodavali po malim mjestima provincijalne Amerike (small town America).

Kako je proizvodnja kokaina u Boliviji krajem 1980-tih godina bila privremeno prilično suzbijena, ova "norvalska" organizacija nije u tom trenutku više imala što krijumčariti.

Stoga su centrale jugoslavenskih obavještajnih službi norvalsku grupu preusmjerili na Kolumbiju i Venezuelu, gdje je Medellinski kartel bio pod velikim pritiskom.

Tako je "čovjek iz sela Škabrnja" povezao norvalsku grupu sa "gotovo neograničenom" proizvodnjom kokaina u Kolumbiji, te "kanalima za transport droge koje je otvarala venezuelanska vojska", koja je bila "spremna surađivati sa svakim koji može prokrijumčariti kokain na sjevernoameričko ili zapadnoevropsko tržište.

Značajan dio "elite" u današnjem Zagrebu povezan je sa trgovinom kokainom

Među tim pojedincima u Norvalu, koji su se bavili ovim poslom, bio je i budući hrvatski ministar obrane, "kanadski warlord", Gojko Šušak, čija veza u Boliviji je bio njegov navodni rođak Ivo Šušak zvani "Šića".

Obojica Šuškovih, i Gojko i Ivo, bili su na vezi tadašnjeg šefa odjela hrvatske komunističke tajne policije (UDBA) zaduženog za borbu protiv tzv. "ekstremne emigracije", tj. za nadzor nad hrvatskom dijasporom, Josipa Perkovića.

Za Josipa Perkovića se vjeruje da je i danas jedan od "prvih dvadesetak" najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj, a njegov sin je savjetnik hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića.

Udovicu pokojnog Gojka Šuška, Đurđu Šušak, koja je 1990-tih bila među najutjecajnijima u hrvatskim tajnim službama, smatra se da je i dalje "poslovno povezana" sa Ivom Šuškom "Šićom", za kojeg se vjeruje da je i danas "jedan od značajnijih ljudi u evropskoj trgovini kokainom".

Karamarko sakrio veze sa Kolumbijom

Dakle, prvi "zadatak", kojeg je tridesetogodišnji Tomislav Karamarko odradio za komunističke tajne službe bio je "eliminiranje bilo kojeg pisanog traga o komunističkoj povezanosti sa međunarodnim kokainskim podzemljem", što je Karamarko tako dobro odradio da se "u Hrvatskoj uopće ne zna ništa o tome".

Tako su veze nekadašnje Jugoslavije sa trgovinom kolumbijskim kokainom "potpuna nepoznanica", premda iz tih veza proizlazi "uspon obitelji Šušak 1990-tih godina", te "sva današnja struktura hrvatske umiješanosti u međunarodnu trgovinu kokainom".

Karamarko krijumčario uran po Europi pod pseudonimom "Marijan Sokolović"

Nakon ovog "dobro odrađenog zadatka", Karamarko odlazi u Zagreb, gdje ga prima tadašnji vođa komunističkog obavještajnog podzemlja, Franjo Gregurić, koji ga postavlja za šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Vlade Josipa Manolića, u kojoj je Gregurić bio potredsjednik.

Nakon odlaska Manolića, premijerom je postao sam Gregurić, a Karamarko je i dalje ostao šef kabineta vlade.

U to vrijeme Gregurić je, u suradnji sa nekim obavještajnim službama zapadnih zemalja, organizirao krijumčarenje nuklearnog materijala za "neke zemlje članice Organizacije islamske konferencije".

U toj nuklearnoj proliferaciji ulogu ključnog operativca odigrao je baš Tomislav Karamarko, kojeg je, pod pseudonimom Marijan Sokolović, tada uhitila policija "jedne značajne europske zemlje, čija vlada nije podržavala ovu nuklearnu proliferaciju".

Tada je policija te europske zemlje "utvrdila da je stvarno ime uhićenika Tomislav Karamarko i da je isti zaposlen kao šef kabineta u trećoj Vladi Republike Hrvatske kojoj je premijer Franjo Gregurić".

Karamarko je tada, po hitnoj intervenciji "nekih utjecajnih zapadnih zemalja, za čije tajne službe je Gregurić organizirao ovu nuklearnu proliferaciju", bez odlaganja pušten na slobodu, a cijeli slučaj je zataškan, te je izbio u medije tek prošle godine.

Međutim, ime Tomislava Karamarka ostalo je od tada zabilježeno kao ime "nuklearnog proliferatora koji je operativno povezivao neke obavještajne službe sa zapada sa nekim obavještajnim službama iz muslimanskog svijeta u krijumčarenju materijala za ilegalnu proizvodnju nuklearnog oružja".

Veza sa Mesićem od 1993. godine

Karamarko nakon ovog "uspješnog pothvata" odlazi 1993. godine u Hrvatski sabor, i to opet za šefa kabineta, u vrijeme dok je predsjednik Sabora bio "jedan od Gregurićevih najbližih suradnika", Stjepan Mesić, tj. sadašnji predsjednik Republike Hrvatske.

Nakon ovoga Karamarko odlazi u policiju i tajnu službu, gdje punih petnaest godina uzastopno obnaša najvažnije funkcije, da bi prošle godine, sa pozicije šefa tajne službe preuzeo poziciju ministra unutrašnjih poslova Republike Hrvatske.

Gregurić i Muftić kao mentori Karamarka

U ovih petnaest godina Karamarko je "balansirao između svojeg patrona, Franje Gregurića i svojeg tasta, Osmana Muftića".

Gregurić je cijelo to vrijeme vodio "komunističko obavještajno podzemlje" i to "ne samo u Hrvatskoj, već i u značajnom dijelu Balkana", te je bio "među prvim ljudima u globalnoj trgovini heroinom".

Gregurić je uživao podršku raznih stranih vlada i njihovih tajnih službi, a "tijekom vremena je sve značajniju ulogu imala vlada Islamske republike Iran", sa kojom je Gregurić održavao kontakte baš preko Osmana Muftića, tj. preko Karamarkovog tasta.

Osman Muftić je, naime, bio prvi hrvatski ambasador u Teheranu, te je koristio svoje veze sa tadašnjim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsjednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem u povezivanju ove dvije zemlje sa Iranom.

Karamarko organizirao u Zagrebu proizvodnju bespilotnih letjelica za transport kokaina

Karamarko međutim, još od svojih "arhivarskih dana" u Zadru, krajem 1980-tih godina, ostaje povezan sa međunarodnom trgovinom kokainom, te u nju uvlači svojeg tasta Muftića, a preko njega i Irance te neke druge vlade zemalja Bliskog istoka.

Ove veze je osmislio i kontrolirao Gregurić osobno, a započete su kada je Gregurić, kao premijer u vrijeme rata, u najdubljoj tajnosti, koristeći strojeve nekadašnje komunističke tvornice "Prvomajska", organizirao tajnu proizvodnju bespilotnih letjelica u Zagrebu, koje letjelice su preko Sicilije, Argentine i Paragvaja krijumčarene za Boliviju i ostale zemlje Latinske Amerike, gdje su sve do danas imale značajnu ulogu u transportu kokaina u području njegove proizvodnje, tj. u Andama.

Ovu proizvodnju je Gregurić organizirao preko Karamarka, pri čemu je njegov tast Osman Muftić, kao "talentirani profesor Strojarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu", i stručnjak za letjelice, organizirao tehnički dio proizvodnje.

Karamarko značajan u međunarodnoj trgovini kokainom

Niz međunarodnih eksperata za Latinsku Ameriku, odnosno za međunarodnu trgovinu kokainom, zapazili su postepenu iransku infiltraciju na ovaj kontinent, odnosno u njegovu trgovinu kokainom, koju infiltraciju je pratila infiltracija nekih drugih vlada zemalja muslimanskog svijeta i njihovih tajnih službi.

U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu saznajemo da su "ključnu ulogu u ovome imale baš bespilotne letjelice koje su u Zagrebu proizvodili Gregurić, Karamarko i Muftić", te da je "glavni operativac u svemu ovome bio upravo Tomislav Karamarko".