Put zločina: Genocid u Prijedoru (4)
Savršeni lanac srpskih zločina
Broj umrlih u prijedorskim logorima nije dostigao nacističke nivoe, ali je okrutnost bila uporediva. Zatvorenici su mučeni na najsvirepije načine i ubijani oružjem koje bi se krvnicima našlo pri ruci - puškom, nožem, makazama ili parom snažnih ruku oko mršavog vrata. Iako je Radovan Karadžić, politički vođa ovih zločinaca, uvjeravao svijet da se radi o “sabirnim centrima otvorenog tipa”, prava istina je izašla na vidjelo kada su novinari i diplomati razgovarali s logorašima koji su se dokopali sigurnosti u Hrvatskoj gdje su mogli slobodno govoriti
Poslednji komentari
brabas
23.05.2012 - 13:11
Pa zar ovoliko godina neracionalnog ponasanja Borisa Tadica ocekujete racionalne poteze. Pa je l vidite ...
Tadić da podnese ostavku
Polihimnija
23.05.2012 - 13:10
Ako bismo pravili spisak najvećih srpskih medijskih poltrona, a izuzeli Tijanića i Bujoševića koji su ...
Promašaj bez predumišljaja
Karac
23.05.2012 - 13:07
Ostavka celog rukovodstva DS, ako imaju obraz, pa izbori za novo rukovodstvo, I bilo bi ...
Tadić da podnese ostavku

del.icio.us
Digg
Facebook
KRV TI JEBEM sta se danas zove covek!!!!
Ajde neka mi to neko objasni jer je meni nepojmljivo!
Cinjenica da mnogi koji su danas na slobodi, a trebalibi biti na dozivotnoj ili dugogodisnjoj robiji su u stanju ziveti i mirno spavati kao da se nista nije dogodilo mnogo govori o `ljudskoj` prirodi i pojavi koju zovemo SAVEST, a koja je zapravo izuzetno retka vrlina, pogotovo danas!
jedan segment etnickog ciscenja se upravo ogleda u namjeri izbjeglim zrtvama ne padne na pamet da se vrate na mjesto u kom je pocinjen zlocin i da tu pokusaju nastaviti zivjeti. Sto veca tortura, tj.trauma to i manji izgledi da ce se neka osoba odluciti na povratak. U tom smislu se osobe koje su cinile zlocine protiv covjecnosti, a koje se danas mirno setaju ulicam grada mogu protumaciti i kao vrlo jasno politicko sredstvo dovrsavanja projekta etnickog ciscenja od strane vlasti, nadleznih institucija, a u konacnici i do u vjecnost mutave/kompromitovane politike EU.
...precutno podrzanih od strane do u vjecnost mutave i kompromitovane politike EU prema jugoistocnoj evropi, posebice BiH.
@ Nijevazno, ne znam bas da li Vas razumem. Ako se na ulici sretnem sa osobom koja mi je pobila pola porodice a doticni mi se smeje u lice zanjuci da ga stiti vlast, nisam ekstremista ako se pobrinem da ako vec moram ziveti u istom gradu, doticni ne uziva zivot kako je zamislio. To je pitanje licnog principa. U suprotnom, neko od nas dvojice (zrtva - zlocinac) mora da ispadne lud.
Ovu sliku mi je A****N pokaziv'o jos '98-e, isjecak iz London Tajmsa il' nekih drugih Zapadnih novina.
A****N je Albanac sa Kosova! Gradjevinski tehnicar! 80-ih je radio u okolini Zagreba i upozn'o M*****U iz Kozarca! Vjencali se, vratili u Kozarac i rodili dvoje divne djece, kcerku i sina! Napravili kucu i poceli privatni biznis! Kad' je "puklo" uspio je zenu i djecicu prebacit' u Njemacku! On ost'o! I zavrsio kako je zavrsio! Od 210 kg, poslije nesto manje od 8 mjeseci "specijalnog tretmana" u RS "saunama" po dolasku u Gasince tezio je 84 kg!
Da pricu skratim, uspi se sastati sa suprugom i djecom u Njemackoj i dobiti papire za useljenje u USA!
O tragediji koja ga je potom pogodila ne bih jer je intimna, nikome se ne dogodilo!
Bio sam u februaru u Auschwitz-u i dugo dugo sam razmisljao o tome da je komandant logora zivio sa porodicom (zena i petoro djece) u samom logoru.
Nazalost je Spielberg u "Schindlerovoj listi" (inace dobrom filmu)napravio veliki promasaj prikazivajuci komandanta logora kao psihopatu i sadistu.
Preporucujem "Aus einem deutschen Leben", film po romanu Roberta Merle-a, koji je ustvari stilizirana biografija Rudolfa Hoessa, komandanta u Auschwitz-u. Interpretacija fila moze objasniti i parolu "Mladic - heroj".
Evo jedne sa relativno sretnim završetkom:
U Hrvatskoj su napravili zakonsku "kvaku 22": ne može se dobiti radna dozvola ako nemaš domovnicu, a nju možeš dobiti samo ako imaš mjesto boravka u HR. Mjesto boravka možeš imati samo ako imaš nekretninu u HR (?!). Kako je većina građevinskih radnika iz BIH imala tamo i prijavljeno mjesto stanovanja, zbog terenskog dodatka i naknade za odvojeni život, izgubili su i pravo da nastave raditi u svojim poduzećima. To je bio još jedan vid etničkog čišćenja, a valjda i način da ih se potjera u rat u BIH, što su mnogi i učinili.
Istovremeno, liječiti su se, prema tadašnjim zakonima, mogli samo u mjestu rada. Tako je jedan od njih, imenom R., teški srčani bolesnik , dolazio iz Kozarca po recepte i lijekove, na povremene preglede i naknadu za bolovanje, dok ju je još dobivao. A onda ga ratna situacija zatekne ovdje, bez izgleda da se vrati kući, gdje su mu ostali supruga, sin i trudna snaha. Ostao je ovdje bez posla i zdravstvenog osiguranja i preživljavao zahvaljujući starim poznanstvima s dobrim ljudima kakav je bio i sam. Sve slobodno vrijeme provodio je u redovima pred novoosnovanom ambasadom BIH, Merhameta, Crvenog križa...
Mjeseci su prolazili, a on je o svojoj obitelji saznao samo to da su zarobljeni (u Omarskoj ili Manjači, više se ne sjećam). Vijesti su stizale stalno, o zajedničkim znancima doznavao je pojedinosti i govorili smo o tome kada bismo se susretali (snabdjevala sam ga tada lijekovima koje sam dobivala na recepte moje majke - imali su iste dijagnoze), ali o njegovima ništa. Već su počela puštanja preživjelih, smještavanja u sabirne centre za objedinjavanja obitelji te upućivanje u razne zemlje, kad mi je počeo govoriti: "Nema ti, moja (Lutaluc), od nji'ja ništa, nji' ti više nema...". Naljutila sam se na njega tada i nagrdila ga: "Ne smijete tako govoriti! nije dokazano da su mrtvi. Kad tako govorite, to je kao da ih žive zakapate! ..morate vjerovati da su...!"
Jednoga dana, u gradu mi izdaleka maše, trči onakav bolestan k meni, viče: "Živi su, svi su živi, eno ih u Crvenom križu...snaha rodila, muško, u logoru..nije imala mlijeka...12 dana živjelo na šećeru i vodi, dale žene, imale sakriveno...Šta ti kažeš, more'l to bit' da djete tako preživi..?!" -"Pa vidite da može. I bit' će to pravi junačina, čim je to preživio!". Bila sam sretna zbog te vijesti kao malo kada u to vrijeme.
Kratko vrijeme nakon toga, čuli smo se oko iseljenja. Kaže on: "Pitali me, mog'o sam birat' ukoju ću zemlju...Ja izabr'o, neznam više, Švedska il' Švicarska...kažu da j' tamo dobro, šta ti kažeš ?..." i sav ozaren dalje priča o unuku.
Poslije sam čula da su otišli u Irsku. Pa, kad slušam ispovijesti izbjeglica, kao i neke komentare ovdje, zaključujem: kad te jednom iščupaju, gotovo ti je svejedno - kao i mojem R. iz priče, kamo će te presaditi.
Pošaljite komentar