Na Palama se lakše diše

Na vojnom planu, Srbija nije razumela značaj nadigravanja i prevare, verujući predugo i bezrazložno u ratno viteštvo i informativnu iskrenost. Iskustva su preteška: masakrirani Srbi su na nemačkoj televiziji preimenovani u Hrvate, Dubrovnik je desetak puta razoren "fiktivno", dakle samo političko gledalište željno srpskog divljaštva. Red za hleb, miniranje građana u Sarajevu i ponovo Dubrovnik, kao konanačni dokaz srpskog civilizacijskog potonuća. Sankcije posle svega, getoizoranje Srbije (i Jugoslavije) i njeno svođenje na nosioca najgore vrste političke lepre, uz poziv na generalnu izolaciju, samo su posledica savršeno vođene igre.

Srpska škola omerte

Vlastima Australije trebalo je samo dva mjeseca da pronađu i uhapse Kapetana Dragana, osumnjičenog za ratne zločine u Hrvatskoj. Našlo ga u nekom čamcu na obali. U sto puta manjoj Srbiji vlast “ne zna” gdje se nalazi “srpski heroj koji je stvorio još jednu srpsku državu”!? Škola šutnje, otvorena prije skoro petnaest godina, i danas radi

piše: Gojko Berić

Navršilo se petnaest godina Mladićevog bježanja od zakona, petnaest godina jedne te iste priče kojom Beograd obmanjuje svijet. Previše i za pravdu i za Mladićeve žrtve. Previše možda i za njegove čuvare, pa čak i za mentalni sklop nalogodavaca srebreničkog genocida. Na početku priče je država Srbija, koja je striktno podijelila poslove vezane za Mladićevu sigurnost. Pokroviteljstvo je preuzela politička struktura personificirana u Vojislavu Koštunici, Vojsku i tajne službe zapao je operativni sektor, dok su režimski mediji zaduženi da šire famu o Mladićevoj neuhvatljivosti. Time je počela rad srpska škola omerte, po uzoru na mafijaški zakon šutnje. Škola i danas radi. Elem, što se toga tiče, Srbija je učinila sve što je bilo u njenoj moći.

U dobro smišljenoj državnoj strategiji zaštite ovog ratnog RAZVUCI IM PAMET-TUCI VELESICEzločinca možda je najinteresantniji način na koji su svoju zadaću obavljali mediji. Njihov udio u stvaranju mita o bjeguncu Mladiću bio je odlučujući. Odabrana novinarska pera nisu pritom osporavala hašku optužnicu protiv generala Mladića, jer je to poslije Srebrenice bilo nemoguće, nego su varirala epski “glas naroda”, onaj što je Mladića veličao kao heroja “koji je stvorio još jednu srpsku državu”. Iz tog vremena paradigmatična je najava elitnog beogradskog magazina Profil, kojom čitaoce upućuje na ekskluzivni prilog o nedostupnom generalu: “Sav zarastao u bradu, general sa svetskih poternica Ratko Mladić, okružen kozama i ovcama koje je u međuvremenu pribavio, primio je prijatelja iz oficirske mladosti pukovnika Ljubodraga Stojadinovića i ispričao mu ko je zapravo izgubio njegov rat”. Bilo je to godine 1998.

Naravno, Stojadinović nije otkrio mjesto njihovog susreta, ali zato nije skrivao svoju fascinaciju zločincem koji se, eto, posvetio čuvanju koza i ovaca, živeći u katunu na jednoj planini, dodatno gajeći i pčele, te je među tim blagorodnim božjim stvorenjima našao mir: “Za progonitelje Ratka Mladića definitivno je kasno da mu bilo šta učine. Ako im ostane nedostupan, njegova harizma će biti na nivou priče o čoveku koji možda nije ni postojao. Ako ga uhvate, mit o njemu postaće nepodnošljiv čak i za njegove goniče.” Ovo je samo jedan u mnoštvu objavljenih opisa Mladićevog odmetništva, koji su kod većine Srba stvarali uvjerenje da je svaka priča o njemu, koliko god izgledala nevjerovatna – realna i moguća. U toj maštovitoj epsko-medijskoj verziji Mladićeve hajdučije, kojom se javnost zabavljala više od decenije, nakupilo se bar dvadesetak lokacija na kojima je “nevidljivi general” viđen, od Beograda, Budimpešte i Moskve, do Kijeva, Alma Ate i nekog mjesta u Čileu.

Tih je godina penzionisani pukovnik Stojadinović bio vojno-politički komentator Politike. Kad je shvatio da je njegov prijatelj iz kasarne u Kumanovu ratni zločinac i da se njegovo skrivanje ne može više tumačiti kao patriotski čin, nego je riječ o kukavičkom bježanju od odgovornosti za genocid u Srebrenici, Stojadinović je okrenuo ćurak i 2006. objavio knjigu “Ratko Mladić između mita i Haga”. Mladić u knjizi nije više bio ista ona ličnost iz niza Stojadinovićevih novinskih tekstova. Međutim, autor se nije odrekao mita o svom prijatelju, a sažeo ga je ovako: “Nema više nikakve sumnje: general Ratko Mladić je postao globalna zvezda. Po mitskom predanju o ovom generalu, on nikada nije bio tamo gde su ga tražili. To bi značilo da ga nikada nisu tražili tamo gde je bio. Ili, možda ga je neko i tražio, a ipak ga nisu našli. Ili jednostavno nisu želeli da ga nađu! Ili su za potere bili angažovani oni koji su mu bili jataci! Ili su mu jataci bili na visokim mestima u državnoj upravi!”

Misterija je bila korisna stvar za prodaju knjige, ali je isto tako išla naruku i državnom vrhu Srbije u njegovim beskrajnim pravdanjima što Mladić nije uhapšen. A nije uhapšen zato što je “nedostupan”, pa zato što među njegovim tragačima “postoje krtice”, na kraju i zato što država ne zna je li Mladić u Srbiji ili negdje drugdje!? I kud ćeš veće misterije od ovakvih bla-bla-bla objašnjenja. Omerta na srpski način! Ali koliko god ta zavjera šutnje bila frustrirajuća, jednako tako izaziva gnjev i blagonaklon odnos međunarodne zajednice prema očiglednom pokroviteljstvu beogradske vlasti nad “neuhvatljivim” Mladićem.

Vlastima Australije trebalo je samo dva mjeseca da pronađu i uhapse Kapetana Dragana, osumnjičenog za ratne zločine u Hrvatskoj. Našlo ga u nekom čamcu na obali. U sto puta manjoj Srbiji vlast “ne zna” gdje se nalazi „srpski heroj koji je stvorio još jednu srpsku državu”!? Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz nedavno je ponovo bio u Beogradu kako bi se propitao o Mladiću. Rečeno mu je da se na njegovom lociranju i hapšenju “radi 24 časa dnevno”. Naravno, to nije bilo dovoljno da Brammertz počne skakati na noge od sreće, ali je ipak domaćinima udijelio nešto medenih kolača, izjavivši kako je “ova vlada suho zlato u odnosu na onu premijera Koštunice”.
Bila je to još jedna cirkuska tačka u cirkusu koji više niko normalan ne želi gledati.