Istinski bosanskohercegovački heroj

"Prvo ode na Srđanov grob s velikom ikebanom, a onda kod mene. Eto, toliko sam uzbuđen da mu se ni prezimena ne mogu sjetiti. Nama, Trebinjcima, onoj staroj trebinjskoj raji, prezimena nisu ni značila ništa. Zvali smo se po nadimcima, prepoznavali po dobroti i u takvo Trebinje i danas vjerujem”,

Ne mogu ih zadržat, teku. Eh da je takvih više,da je.

Kamo srece da nije ispao heroj, kamo srece da nikad nije morao zastititi svog prijatelja od sljama.
Hvala Srdjane sto mi vracas vjeru u ljude. Njegovom ocu iskreno zelim da nadje svoj mir ako je to ikako moguce.

počivaj u miru srđane.

Ponosan sam na ovakve stanovnike šumske.

Na zalost, u Republici Smrtskoj i pored obecanja, nema ni spomenika, ni ulice za Srdjana.

Jos se tamo mnogo i previse razmislja na nacin kako razmislja advokat, branilac napadaca na Srdjana. U suprotnom, da nije tako, bio bi vec u Trebinju spomenik ili ulica za Srdjana.

Srdjan je i danas manjina (u Republici Smrtskoj). Kao sto je bio i u ono vrijeme kad je izgubio zivot.

Njegov primjer ipak govori da se ne treba generalizirati.

Da nije tacno da svi mrze.

Da nije tacno da je BiH zemlja mrznje.

Ljudi poput Srđana treba da dobijaju Nobelovu nagradu za mir, a ne Karteri, Kisindžeri i Obame.

Počivaj u miru, ti, koji si dostojan da te se nazove ljudskim bićem...

I fell in love with a dead boy
Oh such a beautiful boy

I find you
With red tears in your eyes
I ask you what is your name?
You offer no reply
Should I call a doctor?
For I fear you might be dead
But I just lay down beside you
And held your head

I fell in love with you
Now you're my one and only
All my life I've been so blue
Bu in that moment you fulfilled me
Now I tell all my friends
I fell in love with a dead boy
I tell my family
I wish you could have met him
I write letters to Australia
I throw a bottle out to sea
I whisper the secret in the ground
No one's gonna take you away from me!
I fell in love with a dead boy
Oh such a beautiful boy

anthony and the johnsons - i fell in love with a dead boy

E-novine bi mogle svake godine objaviti tekst o Srdjanu Aleksiću i, posebice, o njegovim ubojicama: što sada rade? Jesu li imali katarzu, i ako ne, je li ih stigla karma? Tako bismo znali ima li ravnoteže u svemiru.

Ako ikada dodjem u Trebinje, stavit ću kamenčić na njegov nadgrobni kamen.

Sinoć je na B-92 prikazan dokumentarni film "Bosna srebrena - Srebrenica" gde smo mogli, mi Srbi, da vidimo kako su nas pripadnici našeg našeg naroda pred svetom predstavili. Jasno je u tom filmu u nekoliko navrata rečeno da su za te strahote odgovorni počinioci, njihovi politički i vojni rukovodioci ali skoro ništa ne rekoše o njihovim inspiratorima i ideolozima. Tamo je prikazana jedna Srbija. Istog dana povodom 17 godini od smrti Srđana Aleksića, ovde prezentirana sa danom zakašnjenja što zameram E - novinama, je prikazana ona druga strana srpskog naciona oličena u liku i delu Sršana Aleksića i njegovog oca. Bez lažne skromnosti sa zadovoljstvom sebe svrstavam u ovu, drugu, Srbiju uz konstataciju da smo i onda a i sada u ogromnoj manjini, na moju (i ne samo moju) veliku žalost što je tako. Nemogućnost da bilo šta promenimo je očigledna.